Moj popis blogova

ponedjeljak, 21. kolovoza 2017.

RUČNI RAD

Danas,oko 11.30 vratila se iz grada i ostavim vrata od stana otvorena,čisto da malo provjetrim,a nisam ni mogla vrata zatvoriti,jer su mi ruke bile pune vrećica.
Nakon par minuta čujem galamu na stubištu,a kod nas i kad normalno pričaš,izgleda kao da se vodi verbalni rat u zgradi,izađem i vidim dvije ženske,kako silaze sa kata.
Jedna mojih godina,sa platnenim šeširom na glavi,druga nešto mlađa,nosi naočale,kosa svezana u rep...
Kad su me ugledale,nekako su se uspetljale i bez da sam ih išta pitala rekoše:
-Prodajemo ručni rad!
-Pa gdje vam je?-upitala sam.
Kad sam to rekla,odoše brzim korakom u vidu magle.
Malo su mi izgledale čudno,ali u zgradi sa 20 stanova nikada neznate ko kome dolazi u goste i ko je kome kakav rod,pa nisam nešto reagirala.
Vjerovatno bi ušetale potiho i u moj stan,da nisam čula glasove...
Stvarno bi me bilo stid,moram napisati ispriku za drugi puta,jer zaista nema ništa vrijedno.
Osim mene,naravno...

Nakon 10 minuta zvoni susjeda,starija žena,koja je preboljela inzult,teže priča,sva uspaničena i uplakana.
Kako me zna kao medicinsku sestru,jer je i sama mirovinu zaradila u bolnici,počela je jaukati:
-Joj,sestro,šta sam ja učinila...!!!
Jedva sam ju smirila,samo sam ju pitala nije li šta potpisivala i ima li kakvih vrijednosti?
Rekla je da nema,jer inače seli iz stana u drugi,pa je većina stvari već odvežena!
Nadam se da je dobro prošla...
Ako imate nekoga,ko živi sam,a starije je životne dobi,susjeda,rođaka,roditelja,upozorite ih da ne otvaraju vrata nikome bez najave i nepoznatim osobama,jer očito se radi o organiziranom lopovluku i hajci na starije i nemoćne.
Očito da se radi o ručnom radu...


nedjelja, 20. kolovoza 2017.

Odmor

Osvježenje jutros stiglo,uh,kakav užitak,da se živjeti.
Jest da je jutro tmurno,ali meni svakako ugodnije od +40 i kusur.
Godišnji počeo,a ne idem na more,kao sav normalan svijet.
Meni je godišnji i bez mora  super,jer mogu svaku noć spavati,jer se ujutro ne moram buditi na zvuk mobitela,jer ne moram gledati koliko je sati,jer...ma ima bezbroj razloga zbog čega meni osobno nije samo odlazak na more znak dobrog odmora.
😄
O opuštenosti da ne pričam.
Tako jutros ,onako odmorna,naspavana,stavim vodu da se kuha,umijem se,operem zubalo,presvučem se,ukapam umjetne suze,skuham kavu,stavim cvikere,otvorim laptop,ali neki vrag mi neda mira,stalno me nešto  smeta.
Namjesti se ovako,pa onako,ali neide,pa neide.
Pogledam se u ogledalo,čisto da provjerim jesam li koji tehnički dio sebe zaboravili umetnuti,kad ono majica,em izvrnuta,em naopako obučena,pa stišće oko vrata.
Završila je u smeću.

Zanimljivo je i kad si u stambenoj zgradi,sjediti na balkonu i piti laganini kavu.
Da se tako čuti puno zanimljivih zvukova,susjed koji priča sam sa sobom,susjedu,koja kad malo povuče "mulja",otvori radio ili tv,neznam,pa zamisli da je Hanka Paldum i pjeeeva na sav glas.Neko svira klavir u daljini,neko psuje djecu,koja se u parku igraju,uglavnom,nikada dosadno.
Otvorim twiter,ono sve politika i crnjak.
Otorim fb,skoro ništa bolje.
Vratim se svojoj staroj ljubavi,blogu,a ono post napisan na današnji dan,ali prije 6g,o susretu sa meni dragom kolegicom i blog-komentatoricom,Jednokrili Andjel.
Lijepa uspomena i da nije bloga,ne bih znala vrijeme događaja.
Neku večer odlučim otići gledati Nigerijce i njihov ples,kad ono fijasko-nisu došli.
Kažu,grad dao lovu,a od festivala ćorak.
Neznam krivca,ali znam da se lova poreznih obveznika rado rasipa na svim nivoima državne vlasti...
Popila sam kavu s prijateljicama i otišla kući.
Nedam si pokvariti svoj odmor tuđim promašajima.
Zato imam sve manje prijatelja,koji istresaju svoje probleme kao iz vreće za smeće,a da ne pitaju mogu li ja to "provariti".
Kad sam, povremeno,sama sa sobom,osjećam da sam u dobrom društvu,valjda to ide s godinama..
Jer valja ostatak života provesti sa tom osobom,pa se moramo,osim svađati, i dogovarati.





četvrtak, 20. travnja 2017.

MRTVACI..

Nekako u zadnje vrijeme nikako da se odlučim na pisanje,iako ima puno toga.
No,kad se osvrnem,pa nije ništa novo,sve se nekako vrti u krug.
Politika i političari samo promijenili imena,sve ostalo je ostalo isto.
Tehnička vlada se jedva pomjerila sa scene,došla ona prava,izabrana,ali kao da i nismo birali,a nismo ni morali trošiti lovu,ionako je i ova  kopija svih kopija do sada.
Ali eto,mi smo demokrati,pa biramo.
Imamo najjače oružje:izborni listić i olovku,ali neznamo pucati...
Nekako sebe stalno ubjeđujemo kako nam je dobro,jer uvijek može gore.
Zato nam i jest loše.
Struja,voda i plin poskupili,pa dobro da ih imamo.
Plaće prosjačke,neki ih ni ne dobivaju,ali eto,dobro da je i to malo.
Uvjeti rada robovlasnički,ali pobogu,kako ćeš ne raditi?!
Zdravstvo u dugovima,bolnice spajaju,pa razdvajaju,doktori i sestre odlaze,ali valjda će se neko naći da nas pregleda,kad nam dođu vile očima...a za svaki slučaj tu je uvijek hitni prijem,pa čim stignem otići ću...

Vlada spašava privatni gigant,ali male dužnike gura u ilovaču.
Neko mudar je rekao kako su zdravstvenjaci humani -pokopaju ljude tek kad umru.
Vlast ih pokopa za života..
One sitne,a ove krupne čuva.
Šta bi jadan sad,po ovoj ciči zimi usred proljeća,da je ostao bez vile i bazena?!
Ti mali dužnici,da su znali zaraditi,zaradili bi,a kako ćeš jednog velikog dužnika ugušiti,kad je to naš čovjek,pun domoljublja,čak je firmu velikodušno i ponosno predao u ruke države,toliko ju voli.
Domovinu mislim,ko šiša firmu,napravit će drugu.
Dok otplatimo sva njegova zaduženja i dugove,plakat će praunuci naših unuka,ali ljubav je ljubav.
Al'  nismo mi krivi,to je neko nama spakirao,Europa vjerovatno...
Da...važno je imati krivca,lakše se diše.
Crkveni oci poručuju da nam i nije tako loše,to se nama samo tako čini.
Valjda  znaju,oni mole za nas...
Stvarno LJUDI,  šta je nama?!
Mijenjamo sve što nam smeta:ljubavnike,ljubavnice,gume na autu,prijatelje...samo se u vlast  ne dira.
Uredno čekamo da im istekne mandat,a onda biramo njihove klonove...
Da se mene pita,mijenjala bih ih češće od čarapa i posteljine,pa valjda će  jednom iskrsnuti neko sa ZDRAVOM VIZIJOM ZA OPĆE DOBRO!
Problem je u tome što je ovako nekima jako dobro,a ostali se nadaju svjetlu na kraju tunela...

Ma,ni  ja ne blistam.
Neki dan se vratim iz trgovine,nigdje nema mojih cviksi.
Uvjerena da su ostale tamo,nisam ih ni tražila...
Jučer u cipelaru tražim zimsku obuću,kad,pogađate-ispadoše cvikeri!
Otkud tamo,samobogzna!

D.Trifunović je sasvim lijepo objasnio:

Lako je umrijeti nama prostacima,
teško je ostati živ
okružen mrtvacima...



srijeda, 21. prosinca 2016.

OPĆI ZAJEB

Prolazi polako još jedna godina.
Nekako sve mislim kako bih ju trebala nekako rezimirati,ali iskreno,nekih stvari se ni ne sjećam.Neznam je li to zbog nataloženih godina ili se, jednostavno,ne želim sjećati ružnih stvari...
Po pitanju zdravlja,bila je čista 5,što je najvažnije,ako u to ne računamo živce.
A ne,nisam živčana...
Samo sam  se nešto ljutila,pa sam onda bila ljuta na samu sebe što se ljutim,jer sam za neke stvari nemoćna da ih mijenjam..i tako u krug.
Financije su ostale po starom,ali eto,imam plaću,pa mogu redovno sve plaćati,u odnosu na one koji je uopće nemaju..
Ipak,nikada mi neće biti jasno to tješenje:šuti,imaš bar plaću!
Pa da,imam ju,istina..taman za sindikalnu košaricu...
Ali,neke stvari je najbolje odšutjeti.
Ko će me čuti,kad su čokolade najvažnije,uvijek se pogrešne poklanjaju,pa ih zato ni ne kupujem.
Najgora od svega jest negativna atmosfera,koju je teško prevladati.
Teška godina,baksuzna,psihotična:ratovi,terorizam,iseljavanja ljudi,bolesti,stradanja...
Nekada pomislim da je neko ispustio uzde iz svojih ruku,pa kočija vozi po svom...

S druge strane,postoje oni tihi,nezamjetni ljudi,uvijek spremni pomoći,pa mi se čini istinita ona izreka biskupa Komarice:
-Nije vrag toliko velik,koliko se pravi važan!
Bilo je tu i raznih anegdota,koje vrijedi zabilježiti.
Vozila sam pacijenta na jedan odjel i točak od strečera  zapeo je za petu od papuče- u trenu je pukla.
Nit se vratiti,nit nastaviti dalje,ali odšepala sam nekako.
Kad sam se vratila,uzmem naočale da nešto pročitam,kad skužim kako na jedno oko ne vidim dobro,nešto mi mutno..
Gotova si ti, draga moja,-pomislim si-mora da te nešto opalilo po mozgu.

Malo protljam oko,ne bih li se razbistrila,kad skužim-ispalo staklo iz naočala.
Ajd, falabogu,nije me drmnulo ništa,samo tehnička greška..druga po redu u deset minuta.
Zato se klima,na koju se grijem,"rasklimala" do bola.Malo radi,malo ne radi,majstora ne možeš dobiti ni za lijek.
Sa jednim sam se ipak uspjela dogovoriti da dođe poslije nove godine,ali sam ,za svaki slučaj,kupila radijator,kako se ne bih pretvorila u ledenicu.
Jednu večer,onako smrznuta,naslonim se na taj radijator,ali samo naslonim,kad točkići,na kojima stoji,odoše svaki na svoju stranu,kao noge djeteta,koje prvi put stoji..
Uspjela sam ih ispraviti,sad ga zaobilazim široko...
Posao,kao posao,gužva,ponekad kaotično,ali nikada dosadno.
Sjetih se anegdote jedne kolegice.
Dolazi pacijent,koji tvrdi da ima crnu stolicu,što znači da krvari iz crijeva.
Na upit doktora kako je crna,je li kao talog crne kave,odgovori:
-Pa ne baš kao crna,više kao bijela kava...
Pa ti sad vidi šta je..
***************************************************
Sve u svemu,godina,kao godina-malo uspona,malo padova i tako dan po dan,prođe.
Samo sam godinu dana teža,drugih značajnih promjena nije bilo.
Što će donijeti nova,neznam,ali ako ne bude bolja od ove,ja u nju ne ulazim..
SRETNO SVIMA U NOVOJ 2017.g!








petak, 26. kolovoza 2016.

POZIVATELJ BEZ ID

U zadnjih skoro mjesec dana počeli su pozivi na mobitel sa skrivenog broja.

Najprije 1-2 puta tjedno,a u zadnje vrijeme po par puta dnevno.
Pokušala sam skontati što bi bio razlog da me neko zove,a da skriva broj,ali nisam "nadošla".

Nisam osoba,koja tuđe brojeve dijeli kao letke,bez znanja vlasnika,a mislim i da se nisam baš nešto zamjerila ljudima  da mi ne mogu vjerovati ni toliko,da pokažu svoj broj,kad me već zovu.
E sad,šta toj osobi tako gori pod petama,da postaje sve upornija sa učestalim pozivima,a da već nije poslala poruku šta zapravo treba!?
Ta osoba očito mene ne poznaje dovoljno,bar ne toliko da zna da se na sakriveni broj ne bih javila doslovno nikada!
Čak ni radoznalost ne može pobijediti tu gadljivost prema postupku da te netko zove,treba nešto,pa makar i da ti  *ebe mater,jer mu je to duševna hrana,a da bih se javila.
Samo pogledam u svoju krntiju od iphona,nasmijem se i pustim da zvoni..neka se nada,u nadi je spas.
A uostalom,šta bih ja mogla sa tim brojem ?
Otplatiti kredit i vratiti dugove na račun pozivatelja?
Provokator nisam,bar ne telefonom...
Od čega se čuva,a zove?!
Kakav razlog za javljanje osobi,koja mi ne vjeruje, mogu imati ja?!
Nikakav!
Meni moja nezainteresiranost ne nedostaje, a hoće li pozivatelj odustati,to neznan,ali znam da  od principa nikada nisam odustala...pa ko pobijedi...



utorak, 21. lipnja 2016.

JEDNAKIJI

Bogme,nisam dugo pisala,valjda starim,pa mi inspiracija blijedi..O politici mi se ne piše,nema smisla ni svrhe,o problemima isto tako,jer ima i gorih,o stanju gladnih u Africi ne mogu,jer gladnih i bolesnih  ima oko mene,nogomet ne gledam...
Ali neke životne situacije zaslužuju da budu zabilježene,baš zbog ljudskih gluposti.
Moja bolnica ima organiziran topli obrok za djelatnike,koji se inače plaća,s tim da se oko 9h prije podne predbilježiš.
Prije par ,ili više godina,uvedeno je pravilo:ili ćeš otići i jesti i bolnički bife,ili ponesi neko suđe sa sobom,kako bi svoj topli obrok donio na svoj odjel i jeo onda, kad imaš slobodnog vremena.
Uglavnom,bolničko suđe iz bifea,gdje se poslužuje topli obrok, nije se smjelo nositi na odjele..
Kako sam radila na takvom radnom mjestu,gdje nisi mogao uzeti pauzu pola sata,a da te nema na poslu,prestala sam koristiti topli obrok,jer nije mi se nosilo suđe od kuće,da bih jela svaki 4-ti dan..
Kako sam počela raditi u OHBP-u,vidjela sam da nekim osobama donesu topli obrok na odjel,i to u tom,"zabranjenom" bolničkom posuđu,pa sam mislila da je to pravilo prestalo važiti.
Iz tog razloga danas odlučim da ću se predbilježiti,kako ne bih 12h  "zobala" kifle...
Kad sam otišla po njega,kuharica mi kaže:
-Moraš donijeti svoje posuđe,ili sjedi ovdje i jedi..
Naravno,vremena nemam da sjedim u bifeu,jer je kolegica ostala sama,a rad u hitnoj službi je nepredvidiv,a niti suđa nemam,pa sam se okrenula i otišla.
Nakon nekih sat i pol,vidim našu tetu spremačicu kako u taj moj OHBP dovozi na kolicima 2 topla obroka i to, ni manje ni više,nego  servirane na bolničkim tacnama i u bolničkim posudama!
Bili su to obroci za jednog liječnika i jednog mog kolegu.
Dakle,netko je u toj kuhinji  donio zaključak kako su jedan liječnik i jedan med.tehničar vrlo odgovorne osobe,koje ne mogu, zbog obaveza, napustiti radno mjesto,iako nas troje radimo na istom odjelu i u istoj smjeni!
Dugo sam razmišljala,pokušavala sebi objasniti, u čemu se mi to razlikujemo?
Zbog čega  su za jedne jedna pravila, a za druge druga!?
Je li to po simpatijama,obrazovanju,spolu...?
Ili su njih dvojica ,možda,bili gladniji..?
Nemam dugog odgovora,osim onoga što je, inače, u glavama našeg svijeta:pravila su zato da se krše,i to po potrebi nekih ljudi,kako bi se "uvukli" onima,koje će sutra,možda,trebati. 
Dakle,kuhinja postoji za sve radnike jednako,ali neki su,ipak,jednakiji...!
Jedan tren sam razmišljala da nazovem,kako bi mi pojasnili tu razliku,ali odustala sam,zbog vlastitog dostojanstva.
Njih dvojica nisu jedini u mojoj službi,koji su tako usluženi,pa ne bih htjela da budu obilježeni,ali ne bih ni da me takvi primitivci smatraju nametljivicom,koja traži neka posebna prava!
Ne bi mi baš bila neka čast da me takve osobe smatraju privilegiranom,jer takvi postupci su odraz onoga,što naše društvo jest,i zbog čega smo došli dovdje,gdje jesmo.
Neću odustati od sebe,niti ikome od njih iz kuhinje okrenuti leđa,ako mi se za bilo što obrate,ali više nikada neću ta vrata otvoriti.




ponedjeljak, 8. veljače 2016.

NASILNICI I PRAVO BR.2

U zadnje vrijeme vrte se u javnosti vijesti o nasilnom ponašanju mladih,čak malodobnih osoba,što jednih prema drugima,što prema starijima:primjer je Osnovna škola u Splitu i bezbroj drugih,znanih i neznanih primjera.
Nasilje je postalo oblik poželjnog ponašanja i odraslih,od kojih mladi uče,jer na taj način brže dolaze do trenutnog cilja.Zastrašivanjem i prijetnjom pokušava se dokazati kao jača osoba,istresajući svoje frustracije na slabijem od sebe,osobito onome,kome su zakonom vezane ruke da brani vlastiti život!
Neću sada "nadugačko i naširoko"o općem stanju,jer to bi teško analizao i vrhunski psihijatar,ali moram o onome,što se događa vrlo često u mojoj struci,a to su Centri za hitnu medicinu-Objedinjeni hitni bolnički prijemi(OHBP).
Ova vrsta službe  još je u povojima,razvija se,ali je osnovana sa svrhom da hitni pacijenti budu na jednom mjestu trijažirani po stanju hitnoće,tj.po stupnju ugroženosti po život,pa tako i dijagnostički obrađeni,kako bi se postavila prava dijagnoza i liječenje.
I to SVE NA JEDNOM MJESTU!

Problem nastaje kad se skupi veliki broj ljudi,koji ne prihvaćaju,ili ne razumiju,ili ne žele znati-neznam-da u toj službi jednostavno ne postoji niti toliko liječnika,niti toliko ms/mt koji bi istovremeno pregledali sve pacijente!A svi sebe smatraju najhitnijima!
Ono što je najapsurdnije u svemu:najstpljiviji ljudi su ,često,najbolesniji, Tu mislim na kronične bolesnike,čije stanje se,s vremena na vrijeme,pogorša i kojima nakon terapije bude dobro,da odlaze kući zadovoljni.
Kao točka na i jest izjava ministra da će spriječiti čekanje od 10-12h.
Ako neki pacijent na PREGLED LIJEČNIKA čeka toliko,onda to zaista treba prijaviti!

Ali,znam jedno sigurno:

u mom OHBP-u pacijenti čekaju na PREGLED najduže 2-3h,i to u slučaju ako se zagužva stanje oko životno ugroženih ljudi:infarkt,inzult,krvarenja,saobraćajne nesreće,zatajenje disanja...
Pregledani pacijenti čekaju pretrage:laboratorij,rendgen,uzv,doppler,CT,terapiju...

Druga strana priče su oni,koji dolaze na HITNU,očekujući da dobiju neku tabletu ili injekciju,onako,na neviđeno,jer oni znaju što ih boli,znaju čak i terapiju koju trebaju dobiti,samo da to sestra još uradi po želji i stvar gotova!Tu nastaju prigovori(to  već spada u finoću!),onda slijede psovke,vrijeđanja..i na kraju batine!
Da...batine!
Ovo je surova strana stvarnosti rada u OHBP-ovima!
Događaj je star par dana.
Otac dovodi svoje dijete,jer ga je susjedov pas ugrizao.
Njegov prvotni i najveći problem bio je kako će tužiti susjeda...
Dežurna liječnica je dijete pregledala i uputila na slikanje.
Nakon toga otac se vraća ljut,jer je njegovo dijete bezrazložno izloženo zračenju!?
Napada liječnicu i zbog toga jer nije pružila psihološku pomoć djetetu zbog straha od ugriza?!
Napada ju, jer je on branitelj?!

Tako ispada da liječnici njeno znanje vrijedi nula bodova,jer tata zna bolje...

Kolega,koji je čuo galamu,prišao je da smiri situaciju,no dotični gospodin nije želio nikoga saslušati,već je kolegu spucao šakom u prsa,da se čovjek srušio.
A onda je,kao dobri znalac svojih prava,skupljao potpise po čekaonici,kao potvrdu da je bio isprovociran od strane liječnice i med.tehničara...

Hrabrost da se "bore za sebe"skupilo je još dvoje ljudi:žena,koja "jebeni antibiotik čeka 2h",a nije prošlo ni 10 min.od trijaže,liječnik ju još nije ni stigao pregledati,pa se ni nezna hoće li trebati antibiotik.Kaže,ona je sebi najbitnija i najbolesnija i nije ju briga za druge.
Dala si je za pravo da uđe u prostorije, gdje su opservacije da provjeri radi li se išta,a onda je svojevoljno napustila ambulantu,vidjevši koja je gužva!
...mladi dečko,koji veli da već 15 min.čeka infuziju,a tek mu je snimljen ekg i čeka liječnički pregled i također se ne zna treba li mu infuzija ili ne..Kasnije se ispričao da je nervozan jer ga "tuče"temperatura već 5 dana,a niti jednom se nije obratio obiteljskom liječniku...!
Ovo su samo zadnji primjeri,ali to je postala,skoro pa svakodnevica našeg posla,a priča nije ništa novo.
O tome sam počela pisati još 2010.g  NASILNICI I PRAVO .
Razlika je u nijansama,ali zadnji događaj poziva na reakciju.
Med.sestre/tehničari i liječnici ne smatraju se službenim osobama,kada je u pitanju napad na njih,ali jesu službene osobe,ako se brane!
Mi,kao i nastavnica iz Splita,odgovorniji smo od napadača,naša krivica je uvijek dvostruko veća!
Mi nismo osobe,koje imaju obitelji,naši životi su bezvrijedni.
Živjeli nasilnici,njihovo je carstvo ovozemaljsko!
Kako stvari stoje,čini mi se da ćemo im morati zahvaljivati što nas ponižavaju i udaraju,jer samo tako možemo dokazati svoju humanost...

"Dok stoji pravo jačega, nitko nije siguran za košulju svoju."(A.Starčević)


Ono što sigurno znam jest:većina nas,zdravstvenih radnika,radimo ovaj posao jer ga volimo,jer smo humanisti.
Nasilnici nam to nisu dali,pa neće nam to ni moći oduzeti!
Hvala svima,koji nas podržavaju i razumiju!

ponedjeljak, 7. prosinca 2015.

VARLJIVA STVARNOST

Večeras,neznam više na kojoj tv,u dnevniku, velike oči kamere uprte u predsjednike dvaju stranaka.
 Stavka je vezana za srdačno,naglasak na SRDAČNO-rukovanje,pa je čak jedan blago potapšao onog drugog po ramenu,(a možda i po dupetu,ne sjećam se) ,ali znam da su novinari izmjerili čak i vrijeme koliko je trajala ta srdačnost!
Kakva vijest!
Je li moguće da novinari zaista misle da mi vjerujemo kako su dva politička tabora takvi "smrtni"neprijatelji,da uopće ne komuniciraju?!
Još više se pitam vjeruju li u to svi oni,koji daju glas ovima ili onima?!

Sjećam se jednog svog pacijenta,koji je bio lokalni političar za bivše Juge.
Srela sam ga nakon dugo vremena,skoro ga nisam prepoznala,jer se jako dobro oporavio.
Upitavši ga ide li i dalje u gostionice,odgovorio je:
-Naravno da da!Sestro,pa tamo se odlučuje o vašoj sudbini..!
Gledala sam ga iznenađeno..Shvatio je da u prvi mah nisam razumjela poruku,pa je dodao:
-Ne ide se tamo samo piti.Tamo i prijatelji i neprijatelji kroje "svoje odijelo",ali i uzimaju mjeru jedni drugima!
Divota jedna.
Taj dijalog mi je rasvijetlio pogled prema politici i političarima.
Pred svjetlima reflektora veliki rivali,protivnici na svim bojnim poljima,postaju druge i drugačije osobe kad ih oko javnosti ne vidi.
Zapravo,možda su tek tada ono što uistinu jesu-obični smrtnici.Mi,koji im dajemo svoj glas,dajemo im i priliku da ,boreći se strastveno za svoj opstanak u vrhu vlasti ,postanu napaljene zvjeri,kako bi opravdali svoje postojanje.
No dobro,i to je za ljude...
Jer da nije,sigurno ne bismo imali situaciju u kojoj dvije strane verbalno kalkuliraju javno s trećom,a potajno podmeću s obje strane nogu,ne bi li se neko potep'o i pao..pa su neki  već pali.
A ta treća strana,izgubljena u stvarnoj surovosti političkih previranja,inzistira na nekom novom receptu spasa,pa čak predlaže tehničku vladu.
Za mene je tehnika nešto vezano za popravke.
Popravljala sam veš mašinu,auto,kompjuter,vodovodne cijevi...
Šta bi to popravljala tehnička vlada?
Mijenjala stare šarafe novima,olovne cijevi plastičnima?
Pa ja sam svog golfa 2 popravljala sto puta,ali nisam uspjela od njega napraviti novi auto!


Da me se pita,ali ne pita,dala bih savjet jedne svoje prijateljice sa fb:
 Il'  stisni,il'  prdni.



Još bolji bi bio grafit:

Glasove smo vam dali,
muda si nabavite sami!



utorak, 10. studenoga 2015.

OČI SUDBINE

Mi u Hrvatskoj ovih dana bi mogli pjevati:
izbori su,izbori su,i ludi su dani..
Prvi puta je neka nova snaga malo protresla gaće dvijema moćnim strankama.
Običnim smrtnicima neće se još dugo ništa posebno promijeniti,najmanje na bolje,ali dobro je to što se,konačno,pokazalo da narod počinje dizati glavu iz brloga politike neprikosnovenog dvojca.
Svi dosadašnji pokušaji nekih drugih stranaka istopili su se brzinom kojom su i nastajali.
Uglavnom zbog pohlepe za političkim pogodnostima pokopali su sami sebe.
Hoće li i tako proći i ova nova struja,neznam,vrijeme će pokazati,ali prvi puta dvojac je onemogućen da odlučuje sam,što je dobra podloga za neke buduće početke,jer birači se konačno polako čupaju iz kandži jeftinih uvjeravanja,traže ozbiljniji i pošteniji stav.
Osim toga,preferencijalno glasovanje govori da narod traži od političara odgovornost imenom i prezimenom!
Mediji nas toliko bombardiraju mogućim opcijama koaliranja,da je to postalo skoro degutantno.
Svi postojeći problemi maknuti su u stranu,kao da ih nikada nije ni bilo.
A postoje...
U moj grad se slijeva rijeka prognanika-migranata,koji idu za boljim i sigurnijim životom.
U odnosu na sve rute,koje su prošli,ovdje im je najciviliziraniji prihvat,imaju i zdravstvenu skrb.
Par njih je već dijalizirano u mojoj bolnici,rođena je i jedna beba,saniraju se rane od pješačenja,kojekakve stare traume,ozljede...dakle,njima se događa sve što se može dogoditi i nama.
Na licu svakoga od njih može se pročitati beskrajna zahvalnost za učinjeno.
No,ne lezi vraže,našao se naš čovjek,neki jako "brižan",kome se ne sviđa sva ta organizacija,pa je konstatirano kako zdravstvene usluge nisu dobre.
Taj "netko" sigurno nije kampa ni vidio..
Neki sve osuđuju,ali sreća pa je broj takvih homofoba u mom gradu beznačajan.
Ljudi pomažu kako znaju i mogu i na to sam jako ponosna.
Snalazimo se na raznorazne načine,jer je jezična barijera najveća zapreka.
Sa prvim pacijentima u pratnji je bio prevoditelj,što mi je olakšalo rad,ali kako ih nema puno,dala sam si za pravo da zadržim tel.broj to mladog prevoditelja-zlu netrebalo-i neki dan se pokazalo kao dobar potez.
Dovežen je čovjek sa bolovima u prsima,pa sam odmah nazvala Badija,zamolila za pomoć i putem mobitela smo se sporazumijevali sa pacijentom.Sve je završilo na obostrano zadovoljstvo,a za dobrobit tog čovjeka.Strpljivo je sačekao policiju da ga otprati do kampa i stalno se zahvaljivao...
Hvala Badiju na pomoći,sigurno ću mu još dosađivati..

Sjetih se Đoleta:

A, vidiš neko to od gore vidi sve
povlači te konce, igra se
postavi na svoje mesto
svako dobro, a zlo jos pre
Sve vide oči sudbine


ponedjeljak, 5. listopada 2015.

ŠTO (NE)UČINITI

Unazad,nešto više od mjesec i pol dana,u mom naselju odjednom se pojavilo jako puno "odraslih" mladića i djevojaka,valjda su naglo narasli.
Od nekih 15-tak djece do 10g starosti,odjednom su,u tako kratkom periodu, nastali momci i cure od 15-16g!?
Neka instant bića,jer do tog vremena u parku ispred moje zgrade,igrala su se dječica...
To znači da su se odjednom počeli skupljati oni,koji se sklanjaju iz svog kvarta,jer tamo bi bili lako prepoznatljivi.
Imala sam prilike vidjeti ih kako čoporativno dolaze iz drugih dijelova grada.
Nemam ništa protiv mladih,volim čuti smijeh i igru djece,ali čini mi se da djeca sve manje,ili uopće ne izlaze u park,jer se roditelji boje pridošlica.
Nekoliko susjeda šetalo je svoje kućne ljubimce,pa su znali stati,popričati.
Nema ih više...
Ti mladi ljudi galame,viču,psuju...povraćaju po parku,ispuštaju neke čudne krikove,nadglasavaju se u tome,valjda žele da se njihov glas što dalje čuje..
Jednog susjeda su gađali kamenom dok je vozio auto,iako im ništa nije rekao.Ja sam čekala prijateljicu da dođe po mene,ali nisam obraćala pažnju na njih,čak nisam ni shvatila šta se dogodilo,dok nisu počeli trčati.
Jednostavno su bacili kamen,i razbježali se.
Jedan dan su se nabacivali staklenim bocama od 0,5 l,gađajući ih nekim željeznim šipkama,a onda su gulili koru sa drveća sa tim istim šipkama.

Vrlo često se počnem pitati da nisam slučajno u nekom Zoo vrtu?!
No,životinje će se glasati ako su gladne ili ako brane svoj teritorij,a ovi "čudnovati kljunaši"od mladih ljudi imaju još čudnovatije oglašavanje...strašno za slušanje!
Donijeli su odnekud,u privatnom aranžmanu,klupe,iako park ima svoje,namjestili improvizirani stol,okupirali zelenu površinu i tu se razbaškarili,toliko da su im baška noge,a baška patike.
Smeće je razbacano nemilice,i kolikogod se radnici Komunalca trudili održavati park,toliko je on sada uništen.Klackalice i ostali dodaci za igru djece su pokidani,polomljeni...
Ono što je najčudnije,svi stanari okolnih zgrada,pa i moje,šute,sakriveni u mišju rupu.
Nazvala sam Komunalac i zamolila samo da uklone te klupe,no odgovor je bio da oni ne smiju dirati privatno!?
Privatno na javnoj površini!?
Na tu primjedbu gospođa mi je rekla da se trebam obratiti komunalnom redaru.
Savjetovano-učinjeno!
Odgovora nema ni dan-danas.
Dobro,odgovor nije nužan,ali ni učinjeno nije ništa.
Neznam što bi tu policija mogla učiniti,osim rastjerati ih jednom,no sumnjam da se ne bi opet vratili.

Ne bih ovo pisala da me ne kopka što se to događa u glavama tih mladih ljudi.
Gdje se izgubio onaj osjećaj za druženjem,smijehom,udvaranjem,veseljem?
Oni su nesmetano okupirali taj dio prostora,bez osjećaja za sve oko sebe,pa i bez osjećaja za vlastito zadovoljstvo i zabavu.
Je li to ljudski gen mutirao u nešto meni nepoznato i strano?
Alkohol i droga su postali smisao sreće i zadovoljstva,daju im umjetnu snagu da vladaju svojim dijelom carstva,sve van toga je nevažno.
A mi šutke sve to gledamo...