Moj popis blogova

utorak, 31. prosinca 2019.

REZIME JEDNE GODINE

Eto opet neke Nove godine.
2020-ta će biti 61.u mom životu.
I to  prvi puta,majke mi,ja ne lažem o godinama.
Nekada sam razmišljala kako ti ljudi sa 60-70 ,ili više novih godina, uopće žive,hodaju?
Pa to matoro ko Biblija...
A vidi mene,mogla bih na Mount Everest.

Dobro,ne baš toliko visoko,ali popnem se na 3.kat bez problema,ako sam praznog želuca.
Sa punim već dahćem kao pseto na vrućini

Na poslu kako kada.
Škljocaju zglobovi,kukovi,bole leđa...
Živci katkad brže trče od mene same,jedva ih stignem,ali još ih držim na uzdama.
Katkad se misli zbrkaju u gužvi,pa umjesto imena pacijenta napišem pretragu na uzorku od krvi



Ova 2019-ta bila bi uobičajena da nije bilo tog 60-tog rođendana.
E tad kad me nije "šlogiralo",nikad neće.
Dolazim dan prije, popodne, kod prijatelja na kavu,

kad ono horda ljudi me dočeka sa zvižducima i pjesmom


I tako sve dok nismo dočekali moj rođeni dan,kao da smo čekali Mesiju.
Ma i plakala sam,od sreće naravno.

A onda na red dolazi 3.10.


Možda sam samo sentimentalna luda,ali meni taj dan je od posebne važnosti.
Taj dan su sestre prvi puta javno,jasno i glasno otvorile Pandorinu kutiju,pustile duhove iz boca,razbile zid šutnje o radu med.sestara/tehničara.
Sva udruženja,svi sindikati,koji nastupaju u ime ms/mt, nisu moralno ni etički učinili toliko.
Cijeli moj radni vijek učilo nas se "šutite i radite,nije vaše  da mislite..."

I to se generacijama prenosilo s koljena na koljeno,u tolikoj mjeri da nisi mogao "udahnuti".
Ne mogu reći da mi je plaća nakon toga porasla,da manje radim,da su mi prava veća,ali osjećam se moralno jačom,jer je grupa hrabrih med.sestra i tehničara rekla ono što je mene i meni slične,gušilo sve ove godine.
Napravili su prvi korak,dali do znanja da smo svjesni sebe i svojih sposobnosti,ali i uvjeta u kojima radimo i načina kako nas se iskorištava i iscrpljuje.
Sigurna sam da će netko nastaviti taj put borbe za boljitak sestrinstva,ali to neće sigurno biti sindikati u ovom obliku,u kojem postoje sada.
Ovo su moralne bitke,koje ms/mt trebaju i moraju izboriti na sebi svojstven način,jer mi nismo u poziciji,niti bi to napravili,da bilo što bude na štetu pacijenata.

Osim ova dva ,bilo je još bezbroj sitnih događanja,dobrih i loših,kao što to inače ide uz život.
Oni su tu da popune mozaik,ali ne remete značajno ono bitno.

I na kraju:

Donosite dobre odluke
prljavo očistite
ispravite loše
vjerujte u sebe 
ne čekajte čuda
čuda činite!

Neka Nova
 bude godina po vašoj mjeri,planovima i željama!









utorak, 22. siječnja 2019.

2019-ta

Red bi bio zabilježiti početak još jedne godine,tek da ostane za sjećanje bar.
Doduše,kasnim preko 20 dana,ali važno da je počela,pa sad kako bude.
Meni je je ona kao "okruglica",jer uz to što sam sama po sebi okruglasta,zaokružuju se i godine ,a ove će biti prvih 60.
Doduše, ne osjećam se onako kako sam svojedobno doživljavala ljude u tim godinama,ali činjenice su neminovne-postala sam najstarija u službi..dobro,ne baš doslovno,jedna kolegica je starija mjesec dana,ali to mi je slaba utjeha.
Jedan kolega mi je čestitao 126-ti rođendan,čak je jednom liječniku "podvalio" gospođu kao moju školsku,a bila je 1919-to godište.Čovjek se zabrinuo kako je žena tako "propala",a i začudilo ga da  nisam skrenula pažnju na to da ju poznam...
No,to je ona vedra strana mog posla i ekipe s kojom radim,  uvijek me oraspolože i nedaju da posrćem.Raditi u hitnoći je kruh sa devet kora,ali ima i svoje lijepe strane,osobito ako su suradnici korektni,tolerantni,nasmijani,neopterećeni...

Život je kratak, prekrši pravila. Oprosti brzo, ljubi polako. Voli istinski. Smij se nekontrolirano i nikada nemoj žaliti za ničime što te nasmijavalo.

Mark Twain

O 2018-toj neću,godina kao većina prethodnih,malo uspona,malo padova,sve u svemu rezultat neriješen,pa neka kao takva i ostane u ropotarnici.Ništa nije vrijedno da se vraćam unazad,osim onoga što nosim u svojoj nutrini kao vlastitu vrijednost,kao osobno bogatstvo.
Neke prijatelje sam izgubila,valjda su to bili tzv.prijatelji,kakvih imamo svi.
Uvijek,kad pomislim na to,sjetim se izreke Duška Trifunovića,čovjeka poznatog po pisanju pjesama za Bijelo Dugme i još mnoge popularne pjevače iz moje mladosti:
-Lako je umrijeti nama prostacima,teško je ostati živ,okružen mrtvacima.
No,uprkos svemu,ne mogu se požaliti na one istinske,koji me nikada ne puštaju da budem ni sama,ni osamljena...
Moja posebna sreća je moja Mala prijateljica,sada već učenica 7. razreda,odlikašica,vrhunska plivačica ,ponosna na svoje medalje,a ja ponosna na nju i bez tih medalja.Što god život donio,vjerujem da će znati naći pravi put i da će time usrećiti one ,kojima je najbitnija.
Što će dalje život donijeti neznam,ali ni ne želim znati,draž je u iznenađenjima,kakva god bila.

Život nije samo imati dobre karte, već i dobro odigrati čak i kad su loše.

Jack London