Moj popis blogova

četvrtak, 26. prosinca 2013.

BLAGDANI NAŠI SVAGDAŠNJI

Kao i uvijek,društvene mreže su ovih dana preplavljene dobrim željama,čestitkama,svi smo puni ljubavi,neizmjerno darežljivi i tolerantni.Neću reći da je to loše,sačuvajbože,ali gdje nam je to i svih ostalih 360 dana?
Istina je da ima ogroman broj ljudi,koji su samozatajni,rado pomažu i uvijek to čine bez pompe,njima ne treba blagdan da bi pokazali nesebičnost i ja im se klanjam do poda!
Ali ne mogu se oteti dojmu,koji me stalno tišti uz blagdane,jer se uporno pitam jesmo li toliko veliki na djelu,koliko smo jaki na riječima?!Nekako mi se uvijek čini da su beskućnici,siromasi, sredstvo kojim dokazujemo da u nama postoji dobrota i ljubav,a taj poriv nekako uvijek ispliva najviše oko blagdana...zašto?
Gdje ti osjećaju stanuju i ostale dane u godini?
U mojoj mjesnoj zajednici  oformljen je centar za beskućnike,ali mogu ga koristiti tek kad temp.padne na -10,jer po nečijoj procjeni,beskućnicima valjda nije zima na -8,a gradu je skupo da troši na grijanje prostorije cijelu zimu...
Često razmišljam kako to,iz kojeg razloga,ljudi postaju beskućnici?Neki, vjerovatno,svojom odlukom,neki spletom okolnosti,neki jer su nemoćni da se bore sa životom..svatko iz svoga razloga!
Osobno sam,zbog preplitanja životnih okolnosti,umalo i sama to doživjela,iako sam zaposlena,i tada sam u trenu shvatila kako je tanka nit između uspona i pada....ali prošlo,nadam se!
Znate,čovjek se nikada ne spotakne o planinu,već o kamenčić...

Te svoje situacije sjetim se često,ali često se sjetim i svog prvog,ali doslovno prvog susreta sa jednim beskućnikom,za koje sam mislila da u jednom gradu,kakav je Slavonski Brod,oni ne postoje.
Kakva iluzija,ljudi moji!
Bilo je to prije 3 mjeseca:
Hitna pomoć je u noći dovezla mladog čovjeka,oko 45 g star,kojega su pokupili negdje.
Bio je pristojno obučen,ali uplašen,unezvjerenog pogleda,tresao se,teško disao...
U prvi mah sam pomislila-evo još još jedan alkos!
Kad sam ga zamolila da se skine da mu snimimo ekg,skinuo je polako jednu jaknu,pa drugu,pa gornji dio trenerke,pa vestu...Začuđena,pitala sam:
-Pa šta ste se tako obukao,kao da je ciča zima?
Samo je kratko rekao:
-Nemam gdje to spremiti...
Zamolila sam ga zdravstvenu knjižicu,rekao je da nema.
Objasnila sam mu da ga nekako moramo upisati u komp,pa neka nam bar da osnovne podatke,adresu...
Pogledao me nekim neobičnim,rekla bih sramežljivim pogledom,pognute glave  reče:
-Pišite:autobusni kolodvor!
Tada sam shvatila,pa on je skitnica,beskućnik!
I to u mom gradu,zar je to moguće!?
Prvi puta sam pomislila kako sam, možda, milijun puta prošla kraj nekog takvog,ili možda i pored njega,a da nisam ni pogled uputila ,a kamoli pozdravila ili nešto dala,jer nije prosio,nije molio,nije pitao...!
Na upit  liječnika kako je do toga došlo,samo je kratko rekao:
-Duga je to priča...a meni je teško pričati,pomozite mi...ne mogu disati..!
Ni mi ga dalje nismo ništa pitale,nastavile smo mu kisik,da mu malo olakšamo dok se čekaju nalazi.
U međuvremenu je jedna moja poznanica dala 2 narandže,da se osvježimo tokom noćne,pa smo mi te narandže dale njemu.
Pružio je ruku,uzeo ih,pogledao,spustio ih kraj sebe, lagano digao glavu,uputio onaj svoj uplašeni pogled i jedva čujno izgovorio:
-Hvala..!
 Kada smo mu rekli da će biti primljen u bolnicu,uzeo je te narandže i nekim neobično molećivim pogledom upitao:
-Sestro,mogu li ih ponijeti sa sobom...?!
Tada sam shvatila koliko je bio zahvalan za taj čin...

EPILOG: preminuo je sutradan..našao je svoj put u mir.

Nekoliko dana  intenzivno sam razmišljala o tome...i bezbroj puta upitala sebe jesam li mogla išta učiniti da to ne bude tako...jesam li možda vidjela,a pravila se da ne vidim,jesam li znala,a uvjeravala sebe da neznam...!?
Koja je to,i kakva ljudskost u nama,da se budimo samo za blagdane,a veliki broj ljudi,tu oko nas,žive nemoćni da se bore sa životnim preprekama,slabostima,samoćom,bijedom...i to svaki božji dan,i na -10,i na +35,po snijegu i kiši,po noći i danu?!
Kao pojedinci,ne možemo spasiti svijet,ali možemo puno češće učini svijet življenja ugodnijim i lakšim nekome,ko je tu,pored nas,a nemoćan da si to učini sam...
Upitajmo se češće,tko to jamči da sutra  nećemo biti baš mi?!

Zato,s ovim Božićem,ljeta Gospodnjeg 2013.i Novom 2014.g.počnimo  se više osvrtati oko sebe,jer su odgovori ponekad  samo u jednom pogledu..


SRETNA VAM NOVA 


utorak, 3. prosinca 2013.

GRANICA


Ja sam vam bloger,koji prvo smisli naslov,pa onda krene tema,i to samo zato jer mi se svašta mota po glavi,a naslov mi odredi put,poput naredbe.To bi bila neka vrsta granice,da se ne izgubim u moru ideja.

Ovih dana je bio referendum o definiciji braka.Referendumi trebaju,znak su mogućnosti izbora,ali očito je da je postao kao roba na buvljoj pijaci.Don Ivan Grubišić je sasvim lijepo rekao:

"Šta će moru sol,već je slano!"

Mene zanima ona druga,nepoznata strana ljudskih emocija.Ako nam je obitelj tako sveta,a trebala bi biti,zašto ju u praktičnom životu tako malo poštivamo?Bezbroj puta sam pisala o zapostavljanju starih i nemoćnih,koje voljena djeca trpaju u bolnicu na skrb,pod izgovorom da su to zaslužili,jer su plaćali socijalno.Zaslužili jesu,ali liječenje,a skrb bi trebala biti na obitelji!
Domova za stare i nemoćne ima bezbroj,koje ne nadzire nitko..
Službe za socijalni rad su statične,nepokretne,inertne prema obiteljima,koje ne skrbe za djecu i starije,a neke probleme rješavaju nasumično,ne vodeći računa o činjenicama.
Jedna od tih stvari jest "dodjela" djece,većinom majci,iako osobno poznam nekoliko očeva,vrlo odgovornih ljudi,kojima bi zakon trebao omogućiti potpuno jednaku skrb nad djecom,kao i majci.Dakle,podjela odgovornosti,uz suradnju obje strane,i uz redovnu kontrolu službe..
Međutim,svijest većine građana bazira se na sugestiji,što javnih medija,što političara,a što i lokalnih župnika,pa tako i donose odluke i zaključke.Nikada ne stavljaju sebe u kožu onog drugoga,a niti se drže one:-ne čini drugome,što ne želiš da tebi čine!
Jedan kolega je na FB pitao bi li ikome palo na pamet,ako mu je život ugrožen,ili život nekog njemu bitnog,da pita je li ta krv od nekoga tko je gay!?Naravno da ne bi,jer se SVI davatelji kontroliraju na HIV.
Na javnim mrežama je pisano svakojakih komentara,i to od mladih osoba,i to je ono što je mene razočaralo.Uz dostupnost interneta,kada je svaka informacija dostupna na dlanu,neki su spremni na dogme,vrijeđanja,omalovažavanja,vješala...
Sva ta razmišljanja se svode na onu:
"Bolje da mi je kćer kurva,nego sin peder!"
Pomno sam pratila sve što se moglo,i po izjavama,u našem podneblju,pod gay se podrazumijevaju uglavnom muškarci,lezbijke su tu u povoljnijem položaju,jer se uopće ne sjećam da je itko spomenuo u kontekstu "lezbe i pederi",isključivo su označeni "pederi".
Stječe se dojam da su,kojim slučajem isključivo žene gay,svi bi se radovali,referendum ne bi trebao,a ako bi i bio,svi bi bili protiv!
Toliko o tome,koliko se uopće razumije ono za čega se daje glas.
Moram pojasniti i ovo:i ja sam za brak,u kojem će djeca,rođena u braku,posvojena ili rođena začeta IVF(UMJETNA OPLODNJA),živjeti i odrastati sretno i zadovoljno!Ako se dogodi da ta djeca imaju drugačiju sexualnu orijentaciju,ne želim da ih se stavlja na stup srama,da im se uskrati pravo na normalan rad,napredak u karijeri i pravo na njihov izbor ljubavi!

Ti ljudi nisu pali s Melmaca,kao Alf,rođeni su u vezi muškarca i žene,dakle dio su ljudskog roda,mogu biti ružni,pametni,blesavi,mali,visoki,mršavi i debeli,plavi i smeđi...Što je razlog njihove drugačije sexualne orijentacije,medicina još nije točno dokazala,ali postoje od postanka čovjeka,i to se ne može brisati.Gay se ne postaje vlastitim izborom,kao što se postaje član stranke,gay se rađa.

Dakle,svi oni,koji misle da su to tamo neki drugi ljudi,i da se u njihovoj obitelji to ne može dogoditi,neka dobro protresu svoje misli,jer kao i svi poremećaji,i taj se može dogoditi baš nekom njihovom!

NE SUDIMO,DA NAM NE BI BILO SUĐENO!