ČEKANJE

Nije da se u mom životu ništa ne događa,događa se,ali to su tako udrobljene stvari,da je "bosanski lonac"šala naspram moje svakodnevice.
Vjerovatno je tako i drugima,samo ne pišu blog,a to je strašan propust..




Na poslu smo dobili blago pojačanje snaga,nadamo se da će biti trunku lakše,iako je,uglavnom,takva gužva da bi i duplo pojačanje bilo tek kap u moru.Oni glavni,najodgovorniji,brinu za svoj status,tu i tamo bljesnu kakvom mudrom odlukom tek da nam se zamažu oči,kako bi na izborima glasali "baš za njih"!
I tako 25 godina..
Za to vrijeme zaradili smo privatizacije,pa propast istih,kredite,čije posljedice su deložacije,jad i čemer ljudi,koji nisu na vrijeme shvatili da prava i obaveze više nisu u istom omjeru,ali i zarađivanje političkih poena pod krinkom zaštite financijski okljaštrenih ljudi i njihovih obitelji.
Branitelji "štrajkaju",pola naroda zna ,pola nezna zašto..da nabrajam dalje-nema smisla...ispast će da smo polovna država...
Na društvenim mrežama vode se rasprave,nekada žestoke,je li bolji hdz ili sdp...a istovremeno imamo nekoliko stotina tisuća ljudi na birou,niko nezna broj zaposlenih,koji mjesecima ne primaju plaću.ili primaju jedva dovoljnu za najosnovnije potrebe za život.
To jednostavno,nije ničija briga,jer trkelja se preko virtuale,ali u stvarnosti,niko nikoga ne podržava..
Industrija propala,kukamo zbog toga,ali i ako bi se nešto pokrenulo,odmah na binu stupaju snage,koje se tome protive,zbog zaštite prirode.
Nekako sam sve uvjerenija da nam je najslađe kukumavčiti..
S druge strane,osobno poznam neke mlade obitelji,koje žive od socijalne skrbi,pa odbijaju posao,jer im je slabije plaćen od pomoći...čudna neka pravila za zemlju u krizi.
Niko ne traži moralnu odgovornost vodećih ljudi,koji su trošili,a i sada troše, naš novac na privatne zabave i zadovoljstva.Tek tu i tamo nekoga se makne,tek da se zamagli stanje.
Istovremeno,ljudima stižu na naplatu neki izmišljeni računi,zaostali od prije desetak godina,sa ogromnim kamatama,koje je teško i zamisliti..očito neko mora platiti račune skijanja,kupovanja firmi,minuse na karticama..
Moja je suha kao Sahara..kartica mislim..
O raspravama o Titu da ne pričam,tj.da ne pišem...
Kako nisam osoba,koja se osvrće unatrag,a ni ne hoda prošlim vremenima,jednostavno mi to "ne sjeda".
Ako ja trebam odgovorno raditi svoj posao,neka to rade i povjesničari,sve drugo nema smisla.
Kada bi se prošlost mogla vratiti,bila bih sretna,jer bih bila mlada,čak 10kg "mlađa" ,živjela sa svojim sinom..
Konačno,red je, neka se i tog,nekada svjetskog čovjeka ostavi na miru..
Zanima me do kada ćemo hodati kroz život s glavom unatrag?!

Često pomislim kako se,zapravo,plašimo preuzeti odgovornost za budućnost.Čekamo da nam ju netko pošalje paketom,upakiranu u fini papir sa mašnicom i mirisnim cvijetom.
Jasno je da nikada nije bilo apsolutno svima dobro,a niti apsolutno svima loše,ali da je većini loše,a da se pritom dijele,prepucavaju i troše sebe za "šarenu laž",umjesto da se za sebe bore,to je valjda svojstveno ovom vremenu širom kugle zemaljske,a mi,kao suvremeni svijet,odmah pokupili taj "virus".
Eto,konačno smo slobodni...možemo beskonačno kritizirati,lajati na zvijezde,mlatiti praznu slamu,čekati da se dogodi neko bolje sutra,ali samo čekati,ne čineći ništa da se ono zaista i dogodi.
Neko je rekao:rad je stvorio čovjeka,ali čovjek ne voli svog stvaratelja.

A oni,koji ne žele živjeti od čekanja,jednostavno odlaze...