Moj popis blogova

srijeda, 21. prosinca 2016.

OPĆI ZAJEB

Prolazi polako još jedna godina.
Nekako sve mislim kako bih ju trebala nekako rezimirati,ali iskreno,nekih stvari se ni ne sjećam.Neznam je li to zbog nataloženih godina ili se, jednostavno,ne želim sjećati ružnih stvari...
Po pitanju zdravlja,bila je čista 5,što je najvažnije,ako u to ne računamo živce.
A ne,nisam živčana...
Samo sam  se nešto ljutila,pa sam onda bila ljuta na samu sebe što se ljutim,jer sam za neke stvari nemoćna da ih mijenjam..i tako u krug.
Financije su ostale po starom,ali eto,imam plaću,pa mogu redovno sve plaćati,u odnosu na one koji je uopće nemaju..
Ipak,nikada mi neće biti jasno to tješenje:šuti,imaš bar plaću!
Pa da,imam ju,istina..taman za sindikalnu košaricu...
Ali,neke stvari je najbolje odšutjeti.
Ko će me čuti,kad su čokolade najvažnije,uvijek se pogrešne poklanjaju,pa ih zato ni ne kupujem.
Najgora od svega jest negativna atmosfera,koju je teško prevladati.
Teška godina,baksuzna,psihotična:ratovi,terorizam,iseljavanja ljudi,bolesti,stradanja...
Nekada pomislim da je neko ispustio uzde iz svojih ruku,pa kočija vozi po svom...

S druge strane,postoje oni tihi,nezamjetni ljudi,uvijek spremni pomoći,pa mi se čini istinita ona izreka biskupa Komarice:
-Nije vrag toliko velik,koliko se pravi važan!
Bilo je tu i raznih anegdota,koje vrijedi zabilježiti.
Vozila sam pacijenta na jedan odjel i točak od strečera  zapeo je za petu od papuče- u trenu je pukla.
Nit se vratiti,nit nastaviti dalje,ali odšepala sam nekako.
Kad sam se vratila,uzmem naočale da nešto pročitam,kad skužim kako na jedno oko ne vidim dobro,nešto mi mutno..
Gotova si ti, draga moja,-pomislim si-mora da te nešto opalilo po mozgu.

Malo protljam oko,ne bih li se razbistrila,kad skužim-ispalo staklo iz naočala.
Ajd, falabogu,nije me drmnulo ništa,samo tehnička greška..druga po redu u deset minuta.
Zato se klima,na koju se grijem,"rasklimala" do bola.Malo radi,malo ne radi,majstora ne možeš dobiti ni za lijek.
Sa jednim sam se ipak uspjela dogovoriti da dođe poslije nove godine,ali sam ,za svaki slučaj,kupila radijator,kako se ne bih pretvorila u ledenicu.
Jednu večer,onako smrznuta,naslonim se na taj radijator,ali samo naslonim,kad točkići,na kojima stoji,odoše svaki na svoju stranu,kao noge djeteta,koje prvi put stoji..
Uspjela sam ih ispraviti,sad ga zaobilazim široko...
Posao,kao posao,gužva,ponekad kaotično,ali nikada dosadno.
Sjetih se anegdote jedne kolegice.
Dolazi pacijent,koji tvrdi da ima crnu stolicu,što znači da krvari iz crijeva.
Na upit doktora kako je crna,je li kao talog crne kave,odgovori:
-Pa ne baš kao crna,više kao bijela kava...
Pa ti sad vidi šta je..
***************************************************
Sve u svemu,godina,kao godina-malo uspona,malo padova i tako dan po dan,prođe.
Samo sam godinu dana teža,drugih značajnih promjena nije bilo.
Što će donijeti nova,neznam,ali ako ne bude bolja od ove,ja u nju ne ulazim..
SRETNO SVIMA U NOVOJ 2017.g!








petak, 26. kolovoza 2016.

POZIVATELJ BEZ ID

U zadnjih skoro mjesec dana počeli su pozivi na mobitel sa skrivenog broja.

Najprije 1-2 puta tjedno,a u zadnje vrijeme po par puta dnevno.
Pokušala sam skontati što bi bio razlog da me neko zove,a da skriva broj,ali nisam "nadošla".

Nisam osoba,koja tuđe brojeve dijeli kao letke,bez znanja vlasnika,a mislim i da se nisam baš nešto zamjerila ljudima  da mi ne mogu vjerovati ni toliko,da pokažu svoj broj,kad me već zovu.
E sad,šta toj osobi tako gori pod petama,da postaje sve upornija sa učestalim pozivima,a da već nije poslala poruku šta zapravo treba!?
Ta osoba očito mene ne poznaje dovoljno,bar ne toliko da zna da se na sakriveni broj ne bih javila doslovno nikada!
Čak ni radoznalost ne može pobijediti tu gadljivost prema postupku da te netko zove,treba nešto,pa makar i da ti  *ebe mater,jer mu je to duševna hrana,a da bih se javila.
Samo pogledam u svoju krntiju od iphona,nasmijem se i pustim da zvoni..neka se nada,u nadi je spas.
A uostalom,šta bih ja mogla sa tim brojem ?
Otplatiti kredit i vratiti dugove na račun pozivatelja?
Provokator nisam,bar ne telefonom...
Od čega se čuva,a zove?!
Kakav razlog za javljanje osobi,koja mi ne vjeruje, mogu imati ja?!
Nikakav!
Meni moja nezainteresiranost ne nedostaje, a hoće li pozivatelj odustati,to neznan,ali znam da  od principa nikada nisam odustala...pa ko pobijedi...



utorak, 21. lipnja 2016.

JEDNAKIJI

Bogme,nisam dugo pisala,valjda starim,pa mi inspiracija blijedi..O politici mi se ne piše,nema smisla ni svrhe,o problemima isto tako,jer ima i gorih,o stanju gladnih u Africi ne mogu,jer gladnih i bolesnih  ima oko mene,nogomet ne gledam...
Ali neke životne situacije zaslužuju da budu zabilježene,baš zbog ljudskih gluposti.
Moja bolnica ima organiziran topli obrok za djelatnike,koji se inače plaća,s tim da se oko 9h prije podne predbilježiš.
Prije par ,ili više godina,uvedeno je pravilo:ili ćeš otići i jesti i bolnički bife,ili ponesi neko suđe sa sobom,kako bi svoj topli obrok donio na svoj odjel i jeo onda, kad imaš slobodnog vremena.
Uglavnom,bolničko suđe iz bifea,gdje se poslužuje topli obrok, nije se smjelo nositi na odjele..
Kako sam radila na takvom radnom mjestu,gdje nisi mogao uzeti pauzu pola sata,a da te nema na poslu,prestala sam koristiti topli obrok,jer nije mi se nosilo suđe od kuće,da bih jela svaki 4-ti dan..
Kako sam počela raditi u OHBP-u,vidjela sam da nekim osobama donesu topli obrok na odjel,i to u tom,"zabranjenom" bolničkom posuđu,pa sam mislila da je to pravilo prestalo važiti.
Iz tog razloga danas odlučim da ću se predbilježiti,kako ne bih 12h  "zobala" kifle...
Kad sam otišla po njega,kuharica mi kaže:
-Moraš donijeti svoje posuđe,ili sjedi ovdje i jedi..
Naravno,vremena nemam da sjedim u bifeu,jer je kolegica ostala sama,a rad u hitnoj službi je nepredvidiv,a niti suđa nemam,pa sam se okrenula i otišla.
Nakon nekih sat i pol,vidim našu tetu spremačicu kako u taj moj OHBP dovozi na kolicima 2 topla obroka i to, ni manje ni više,nego  servirane na bolničkim tacnama i u bolničkim posudama!
Bili su to obroci za jednog liječnika i jednog mog kolegu.
Dakle,netko je u toj kuhinji  donio zaključak kako su jedan liječnik i jedan med.tehničar vrlo odgovorne osobe,koje ne mogu, zbog obaveza, napustiti radno mjesto,iako nas troje radimo na istom odjelu i u istoj smjeni!
Dugo sam razmišljala,pokušavala sebi objasniti, u čemu se mi to razlikujemo?
Zbog čega  su za jedne jedna pravila, a za druge druga!?
Je li to po simpatijama,obrazovanju,spolu...?
Ili su njih dvojica ,možda,bili gladniji..?
Nemam dugog odgovora,osim onoga što je, inače, u glavama našeg svijeta:pravila su zato da se krše,i to po potrebi nekih ljudi,kako bi se "uvukli" onima,koje će sutra,možda,trebati. 
Dakle,kuhinja postoji za sve radnike jednako,ali neki su,ipak,jednakiji...!
Jedan tren sam razmišljala da nazovem,kako bi mi pojasnili tu razliku,ali odustala sam,zbog vlastitog dostojanstva.
Njih dvojica nisu jedini u mojoj službi,koji su tako usluženi,pa ne bih htjela da budu obilježeni,ali ne bih ni da me takvi primitivci smatraju nametljivicom,koja traži neka posebna prava!
Ne bi mi baš bila neka čast da me takve osobe smatraju privilegiranom,jer takvi postupci su odraz onoga,što naše društvo jest,i zbog čega smo došli dovdje,gdje jesmo.
Neću odustati od sebe,niti ikome od njih iz kuhinje okrenuti leđa,ako mi se za bilo što obrate,ali više nikada neću ta vrata otvoriti.




ponedjeljak, 8. veljače 2016.

NASILNICI I PRAVO BR.2

U zadnje vrijeme vrte se u javnosti vijesti o nasilnom ponašanju mladih,čak malodobnih osoba,što jednih prema drugima,što prema starijima:primjer je Osnovna škola u Splitu i bezbroj drugih,znanih i neznanih primjera.
Nasilje je postalo oblik poželjnog ponašanja i odraslih,od kojih mladi uče,jer na taj način brže dolaze do trenutnog cilja.Zastrašivanjem i prijetnjom pokušava se dokazati kao jača osoba,istresajući svoje frustracije na slabijem od sebe,osobito onome,kome su zakonom vezane ruke da brani vlastiti život!
Neću sada "nadugačko i naširoko"o općem stanju,jer to bi teško analizao i vrhunski psihijatar,ali moram o onome,što se događa vrlo često u mojoj struci,a to su Centri za hitnu medicinu-Objedinjeni hitni bolnički prijemi(OHBP).
Ova vrsta službe  još je u povojima,razvija se,ali je osnovana sa svrhom da hitni pacijenti budu na jednom mjestu trijažirani po stanju hitnoće,tj.po stupnju ugroženosti po život,pa tako i dijagnostički obrađeni,kako bi se postavila prava dijagnoza i liječenje.
I to SVE NA JEDNOM MJESTU!

Problem nastaje kad se skupi veliki broj ljudi,koji ne prihvaćaju,ili ne razumiju,ili ne žele znati-neznam-da u toj službi jednostavno ne postoji niti toliko liječnika,niti toliko ms/mt koji bi istovremeno pregledali sve pacijente!A svi sebe smatraju najhitnijima!
Ono što je najapsurdnije u svemu:najstpljiviji ljudi su ,često,najbolesniji, Tu mislim na kronične bolesnike,čije stanje se,s vremena na vrijeme,pogorša i kojima nakon terapije bude dobro,da odlaze kući zadovoljni.
Kao točka na i jest izjava ministra da će spriječiti čekanje od 10-12h.
Ako neki pacijent na PREGLED LIJEČNIKA čeka toliko,onda to zaista treba prijaviti!

Ali,znam jedno sigurno:

u mom OHBP-u pacijenti čekaju na PREGLED najduže 2-3h,i to u slučaju ako se zagužva stanje oko životno ugroženih ljudi:infarkt,inzult,krvarenja,saobraćajne nesreće,zatajenje disanja...
Pregledani pacijenti čekaju pretrage:laboratorij,rendgen,uzv,doppler,CT,terapiju...

Druga strana priče su oni,koji dolaze na HITNU,očekujući da dobiju neku tabletu ili injekciju,onako,na neviđeno,jer oni znaju što ih boli,znaju čak i terapiju koju trebaju dobiti,samo da to sestra još uradi po želji i stvar gotova!Tu nastaju prigovori(to  već spada u finoću!),onda slijede psovke,vrijeđanja..i na kraju batine!
Da...batine!
Ovo je surova strana stvarnosti rada u OHBP-ovima!
Događaj je star par dana.
Otac dovodi svoje dijete,jer ga je susjedov pas ugrizao.
Njegov prvotni i najveći problem bio je kako će tužiti susjeda...
Dežurna liječnica je dijete pregledala i uputila na slikanje.
Nakon toga otac se vraća ljut,jer je njegovo dijete bezrazložno izloženo zračenju!?
Napada liječnicu i zbog toga jer nije pružila psihološku pomoć djetetu zbog straha od ugriza?!
Napada ju, jer je on branitelj?!

Tako ispada da liječnici njeno znanje vrijedi nula bodova,jer tata zna bolje...

Kolega,koji je čuo galamu,prišao je da smiri situaciju,no dotični gospodin nije želio nikoga saslušati,već je kolegu spucao šakom u prsa,da se čovjek srušio.
A onda je,kao dobri znalac svojih prava,skupljao potpise po čekaonici,kao potvrdu da je bio isprovociran od strane liječnice i med.tehničara...

Hrabrost da se "bore za sebe"skupilo je još dvoje ljudi:žena,koja "jebeni antibiotik čeka 2h",a nije prošlo ni 10 min.od trijaže,liječnik ju još nije ni stigao pregledati,pa se ni nezna hoće li trebati antibiotik.Kaže,ona je sebi najbitnija i najbolesnija i nije ju briga za druge.
Dala si je za pravo da uđe u prostorije, gdje su opservacije da provjeri radi li se išta,a onda je svojevoljno napustila ambulantu,vidjevši koja je gužva!
...mladi dečko,koji veli da već 15 min.čeka infuziju,a tek mu je snimljen ekg i čeka liječnički pregled i također se ne zna treba li mu infuzija ili ne..Kasnije se ispričao da je nervozan jer ga "tuče"temperatura već 5 dana,a niti jednom se nije obratio obiteljskom liječniku...!
Ovo su samo zadnji primjeri,ali to je postala,skoro pa svakodnevica našeg posla,a priča nije ništa novo.
O tome sam počela pisati još 2010.g  NASILNICI I PRAVO .
Razlika je u nijansama,ali zadnji događaj poziva na reakciju.
Med.sestre/tehničari i liječnici ne smatraju se službenim osobama,kada je u pitanju napad na njih,ali jesu službene osobe,ako se brane!
Mi,kao i nastavnica iz Splita,odgovorniji smo od napadača,naša krivica je uvijek dvostruko veća!
Mi nismo osobe,koje imaju obitelji,naši životi su bezvrijedni.
Živjeli nasilnici,njihovo je carstvo ovozemaljsko!
Kako stvari stoje,čini mi se da ćemo im morati zahvaljivati što nas ponižavaju i udaraju,jer samo tako možemo dokazati svoju humanost...

"Dok stoji pravo jačega, nitko nije siguran za košulju svoju."(A.Starčević)


Ono što sigurno znam jest:većina nas,zdravstvenih radnika,radimo ovaj posao jer ga volimo,jer smo humanisti.
Nasilnici nam to nisu dali,pa neće nam to ni moći oduzeti!
Hvala svima,koji nas podržavaju i razumiju!