Danas,nakon pljuska,idem svojom uobičajenom rutom-put groblja.
Vrijeme onako..kiselo.
Puše neki prohladni vjetar,po koji tračak sunca iza oblaka…a u mojoj glavi neke čudne misli.
A to što su čudne..pa to nije čudno,bar ne meni.
Pognute glave hodam svojim svijetom i taman da ću još jedan korak napraviti,ugledam još jednog „pješaka“,koji prelazi „cestu“mimo reda,elegantno,lagano gibajući se,sa svom svojom prtljagom.
Zastala sam..i gledala…gledala…i razmišljala.
Odavao je dojam kao da je krenuo na put oko svijeta..ili u neki rat..ili možda ima godišnji…ili traži neki svoj kutak svijeta samo za sebe.
Nije me ni pogledao,kao da me nema…išao je svojim putem,ostavljajući lagani trag sline,možda kao putokaz za nazad,ako ga cilj razočara.
Pitala sam se tko je uopće izmislio da je to kućica!?
Je li to što ju nosi na leđima,nagrada ili kazna?!
Možda nagrada-ne mora tragati za novim domom,ne mora seliti ,ne mora plaćati „kredit“,sve mu je uvijek tu,po potrebi i nadohvat ruke.
Ali…prokleto ali..
Što ako mu je to kazna?!
Uvijek i svagdje mu je na leđima,otažava ga i usporava,ne može ju mijenjati,neprijatelju je više i lakše uočljiv.
Možda je to uzročno-posljedična veza.
U povratku ga nisam više vidjela,jer on je svoj put nastavio.
A ja?
.gif)
