Arhiva vrati u sjećanje mnogo toga,što čovjek zaboravi,pa sam tako,čekajući da se iza magle pojavi tračak sunca,kopala po predhodnim godinama...Želje su svake nove godine bile iste,dobre naravno,svima,cijelom svijetu...A kada sam svaku retrogradno analizirala,začudila sam se čega je sve bilo.
Svaka od njih je imala svoje obilježje:borba sa administracijom,prebacivanje kredita iz šupljeg u prazno,prodaja auta i doživljaji,koji su bili i mučni i smiješni,pa prodaja stana,kako bih dio zaduživanja skratila,prebacivanje na novo radno mjesto,pa selidba radnog prostora,radi renoviranja,u drugi,skučeniji...ima toga puno.
Ali jednu želju sam ostvarila:
1.srpnja sam na POSTU napisala:
Unosim promjene u svoj život-počinjem od bicikla!!
Polovan auto,
Polovan stan..
Polovna plaća,
Polovan mi je život..
Dosta je...hoću nešto novo!!
Zato kupujem NOVI BICIKL...
I...kupljen!Moj novi Opel Rog vozi kao formula!
2012-ta svakako je bila onako,posebna.
Te godine su se najavljivali neki smakovi svijeta,ali sve sam više sigurna da nam je neko,malo pomalo,"smakao" razum!
Ponekad pomislim da smo se toliko navikli na zlo,da nas dobro pomalo nervira..
Sve više nam pune mozgove bizarnim stvarima i temama,stalno skrećemo pažnju sa ozbiljnih problema,baveći se razmetanjem pameti morala,etičnosti,od sporednih problema prave se barikade,razvija se demokracija trošenjem novca na referendum,da bi se neki nametnici,poput krpelja,zalijepili u društvo odabranih za povijest...
To je obilježje 2013.g
Istovremeno,ono što su ljudi nekada krišom,i po noći radili,sada bez srama rade i po danu: KOPAJU PO KONTEJNERIMA,ne bi li našli nešto za preživljavanje,ili kao što mi u mailu napisao moj dragi prijatelj, GERO :
"Jedini porast BDP-a je posjet kontejnerima na parkingu mi iza zgrade!"
Neću pisati ono što su javni mediji već bezbroj puta pisali o skupljanju novca dobrote za liječenje djece i što se sve izrodilo iz toga.To je dokaz da sam u pravu da blagdani u nama bude samo privremeni osjećaj neizmjerne dobrote,a kad blagdani ispare,s njima izhlapi i ta neizmjernost,a onda počinje naša surova stvarnost.
Očito nismo svjesni da smo nasjeli na zamku sirovog robovanja kapitalizmu,zamotanog u celofan sa finom,mirišljavom mašnicom.
Nekako,nikako da shvatimo da konj vuče,ali kočijaš je taj koji dobije napojnicu!
Kak god bilo,znam da je oduvijek bilo i lošeg i dobrog,sve u svoje vrijeme,zato nisam sklona govoriti kako je nekada bilo dobro.Sve je,zapravo,onako kako si sami složimo,iako na neke stvari ne možemo utjecati izravno,one su, jednostavno,izvan naše moći.
Nigdar ni bilo,da nekak ni bilo
i nigdar nebu,da nekak nebu!
Zgodna rekapitulacija ... Baš je tako :)
OdgovoriIzbrišiBrođo ja sam nakon godine i pol života na selu došla ponovno u grad.Zaprepašćuje me i zastrašuje koliko više luđaka srećem oko sebe. Ljudi nakljukani tabletama, natečenih obraza, sporog hoda, pričaju sami sa sobom. Susjedi svi depresivni.Čovjek kraj mene u autobusu, pristojnog izgleda sjedne i počme cijeli put nepovezano pričati i smijati se. I na očigled gledam kako svi mi idemo. U PM i ja zajedno s njima. Tužno!
OdgovoriIzbrišiNekad je bilo rietkost vidjeti čovjeka na ulici koji sam sa sobom razgovara! - Danas je rijetkost vidjeti čonog koji ne razgovara sam sa sobom!???
OdgovoriIzbrišiZorislav Vidaković
stvarno istina za to sto ljudi pricaju sami sa sobom, ja znam sebe uhvatiti da se dobro raspricam
OdgovoriIzbrišiAdministrator je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišinakon duuuuugo vremena da ti ostavim pozdrav....
OdgovoriIzbriši