Istina je da ima ogroman broj ljudi,koji su samozatajni,rado pomažu i uvijek to čine bez pompe,njima ne treba blagdan da bi pokazali nesebičnost i ja im se klanjam do poda!
Ali ne mogu se oteti dojmu,koji me stalno tišti uz blagdane,jer se uporno pitam jesmo li toliko veliki na djelu,koliko smo jaki na riječima?!Nekako mi se uvijek čini da su beskućnici,siromasi, sredstvo kojim dokazujemo da u nama postoji dobrota i ljubav,a taj poriv nekako uvijek ispliva najviše oko blagdana...zašto?
Gdje ti osjećaju stanuju i ostale dane u godini?
U mojoj mjesnoj zajednici oformljen je centar za beskućnike,ali mogu ga koristiti tek kad temp.padne na -10,jer po nečijoj procjeni,beskućnicima valjda nije zima na -8,a gradu je skupo da troši na grijanje prostorije cijelu zimu...
Često razmišljam kako to,iz kojeg razloga,ljudi postaju beskućnici?Neki, vjerovatno,svojom odlukom,neki spletom okolnosti,neki jer su nemoćni da se bore sa životom..svatko iz svoga razloga!
Osobno sam,zbog preplitanja životnih okolnosti,umalo i sama to doživjela,iako sam zaposlena,i tada sam u trenu shvatila kako je tanka nit između uspona i pada....ali prošlo,nadam se!
Znate,čovjek se nikada ne spotakne o planinu,već o kamenčić...
Te svoje situacije sjetim se često,ali često se sjetim i svog prvog,ali doslovno prvog susreta sa jednim beskućnikom,za koje sam mislila da u jednom gradu,kakav je Slavonski Brod,oni ne postoje.
Kakva iluzija,ljudi moji!
Bilo je to prije 3 mjeseca:
Hitna pomoć je u noći dovezla mladog čovjeka,oko 45 g star,kojega su pokupili negdje.
Bio je pristojno obučen,ali uplašen,unezvjerenog pogleda,tresao se,teško disao...
U prvi mah sam pomislila-evo još još jedan alkos!
Kad sam ga zamolila da se skine da mu snimimo ekg,skinuo je polako jednu jaknu,pa drugu,pa gornji dio trenerke,pa vestu...Začuđena,pitala sam:
-Pa šta ste se tako obukao,kao da je ciča zima?
Samo je kratko rekao:
-Nemam gdje to spremiti...
Zamolila sam ga zdravstvenu knjižicu,rekao je da nema.
Objasnila sam mu da ga nekako moramo upisati u komp,pa neka nam bar da osnovne podatke,adresu...
Pogledao me nekim neobičnim,rekla bih sramežljivim pogledom,pognute glave reče:
-Pišite:autobusni kolodvor!
Tada sam shvatila,pa on je skitnica,beskućnik!
I to u mom gradu,zar je to moguće!?
Prvi puta sam pomislila kako sam, možda, milijun puta prošla kraj nekog takvog,ili možda i pored njega,a da nisam ni pogled uputila ,a kamoli pozdravila ili nešto dala,jer nije prosio,nije molio,nije pitao...!
Na upit liječnika kako je do toga došlo,samo je kratko rekao:
-Duga je to priča...a meni je teško pričati,pomozite mi...ne mogu disati..!
Ni mi ga dalje nismo ništa pitale,nastavile smo mu kisik,da mu malo olakšamo dok se čekaju nalazi.
U međuvremenu je jedna moja poznanica dala 2 narandže,da se osvježimo tokom noćne,pa smo mi te narandže dale njemu.
Pružio je ruku,uzeo ih,pogledao,spustio ih kraj sebe, lagano digao glavu,uputio onaj svoj uplašeni pogled i jedva čujno izgovorio:
-Hvala..!
Kada smo mu rekli da će biti primljen u bolnicu,uzeo je te narandže i nekim neobično molećivim pogledom upitao:
-Sestro,mogu li ih ponijeti sa sobom...?!
Tada sam shvatila koliko je bio zahvalan za taj čin...
EPILOG: preminuo je sutradan..našao je svoj put u mir.
Nekoliko dana intenzivno sam razmišljala o tome...i bezbroj puta upitala sebe jesam li mogla išta učiniti da to ne bude tako...jesam li možda vidjela,a pravila se da ne vidim,jesam li znala,a uvjeravala sebe da neznam...!?
Koja je to,i kakva ljudskost u nama,da se budimo samo za blagdane,a veliki broj ljudi,tu oko nas,žive nemoćni da se bore sa životnim preprekama,slabostima,samoćom,bijedom...i to svaki božji dan,i na -10,i na +35,po snijegu i kiši,po noći i danu?!
Kao pojedinci,ne možemo spasiti svijet,ali možemo puno češće učini svijet življenja ugodnijim i lakšim nekome,ko je tu,pored nas,a nemoćan da si to učini sam...
Upitajmo se češće,tko to jamči da sutra nećemo biti baš mi?!
Zato,s ovim Božićem,ljeta Gospodnjeg 2013.i Novom 2014.g.počnimo se više osvrtati oko sebe,jer su odgovori ponekad samo u jednom pogledu..
SRETNA VAM NOVA
Draga moja, hvala za ovu pricu, na zalost nije jedina. Kad god mogu pomognem, ali sam se vise puta uvjerila da postoje varalice na ustrb potrebitih. Ali i njima dam, bolje dati nego provjeravati. Ove godine jos mi nitko nije pozvonio na vrata, sto mi je cudno. Valjda se pojacao "video ndzor" :-) Svako dobro zelim :-)
OdgovoriIzbrišiDraga moja, hvala za ovu pricu, na zalost nije jedina. Kad god mogu pomognem, ali sam se vise puta uvjerila da postoje varalice na ustrb potrebitih. Ali i njima dam, bolje dati nego provjeravati. Ove godine jos mi nitko nije pozvonio na vrata, sto mi je cudno. Valjda se pojacao "video ndzor" :-) Svako dobro zelim :-)
OdgovoriIzbrišiTeška priča i tužna nažalost vrlo česta i blizu je pored nas! Ponos malom čovjeku ne da da to primjetimo, a i pitanje je koloko se trudimo. Da Svud je vrag umiješao svoje prste a posebno je vrijedan u ovom neo kapitalizmu za koji smo digli rukice poslije onog "TVRDOG KOMUNIZMA"" Živio sam i to vrijeme i to intenzivno, učili su me da se to zove socijalizam i da je to samo prijelazni sistem prije komunizma u kojem bi trebali imati svi prema svojim potrebama!? Ali mi imamo rukice i ne pazimo kad mašemo s njima!???
OdgovoriIzbrišiZorislav Vidaković
Teške, bolne sudbine...
OdgovoriIzbrišiBrođice, eto pobježe mi komentar a to mrzim. Htjela sam ti reći da je ovo zaista blog za dušu. Nismo se nikada uživo upoznale ali sa sigurnošću znam da je tvoje sce veliko kao kuća. Eto ja sam se ove godine pretvorila u Grincha i ruši mi se cijeli svijet pred nogama i možda ću sutra baš ja biti ovaj isti sirotan iz tvoje priče. Svaka tvoja riječ je na mjestu zato sam ja i napisala na faceu a ne volim ga da zbog previše dobrih ljudi a mislila sam na te blagdanske dobrobiti u meni ima previše grinca. izbrisala sam jedno 20-tak poznanika i dolazim u iskusenje da ih brisem i dalje. Brođo, želim ti svako dobro u životu i blago onima koji su ti u blizini. PUSA!
Izbrišinek je samo zdravlje dobro
OdgovoriIzbriši