Već mi je ,iskreno,postalo malo zamorno.
E sad,ne pišem ovo kako bih bila neka veličina,već znate i sami,kako sve,čega ima previše,pomalo dosadi!
Iskreno,eto, ne mogu svaki dan jesti kobasicu ni kulen...
A ni sarmu!
U vrijeme Titove bolesti,radila sam u Kl.centru u Ljubljani,samo kat niže.
Nakon godinu i pol dana bez posla i bez mogućnosti da obavim pripravnički staž-vjerovali ili ne!!-meni je dobitak posla,bez položenog stručnog ispita, bio ravan dobitku na lutriji!
Kad ste mladi,kao što sam ja tada bila,svejedno vam je što se oko vas događa,jer cijeli svijet gledate kroz ružičaste naočale.
Drug Tito bolestan,pa šta...star je!
Za mene su, tada, već debelo stari bili i oni sa 35-40 g....mislila sam što ne idu u penziju!
Nisam u toj njegovoj bolesti vidjela nikakav problem!
Stalno se po tv-u vrtilo kako je bolje,čak dobro..pa si mislim šta su dosadni,stalno vrte jedno te isto,nek' malo puste filmove!
Došao i taj,"sudnji dan",odjednom, kao udar groma iz vedra neba:
UMRO JE DRUG TITO!
Sjećam se Lilića,kad je to pročitao!
Taj tren sam pomislila:
-Ajoj,šta ću sad...samo da ne izgubim posao!
Još nisam imala stručni ispit položen, pa me bilo strah..
Onda je nastala opća konfuzija,viđeno mojim očima.
Najprije,priče i nagađanja da je on odavno umro,samo da se to nije smjelo objaviti iz političkih razloga,pa da to ionako nije on,zbog ovih i onih dokaza,itd!
Ovaj "itd" mrzim,ali morala sam ubaciti,jer je takve petljanije bilo, pa sigurno za jedan dobar vlak od Triglava do Đevđelije i opet pitanje,bi li sve stalo!
A čovjek samo umro,čemu frka!?
Gledala sam prijenos sahrane preko tv-a.
Tada,vidjevši svu silu stranih političara,posebno Kennetha Kaundu,predsjednika Zambije,kako briše suzu,shvatila sam koji je ugled Tito,zapravo,imao!
Iskreno,nekako sam bila ponosna,pa mi nije bilo jasno zašto ljudi plaču!
Ništa nam se ne može dogoditi,eto,nas će cijeli svijet čuvati,koliko nas vole i poštivaju,kad plaču za našim drugom!
A i ja ću sigurno raditi-to je najbitnije!
Kasnije se,kao što ste i sami okusili,ispostavilo da smo krhki i prhki,kao stari, isušeni keksi...
A taj svijet,u koji sam vjerovala,zapravo je samo hrpa licemjera i interesa!!
Sad,šta je-tu je!
Protivim se tomu da se prošlost podcjenjuje,ali i ni da se precjenjuje!
Ne zaslužuje ni jedno i ni drugo!
Realna teško da će ikad biti,sve ovisi kakvi ju povijesničari budu pisali.
P.I.Čajkovski je rekao:
"Žalim prošlost, nadam se budućnosti, nezadovoljan sa sadašnošću - to je moj život."
Ne triba prošlost ni precinjivat, ni podcinjivat. Ali, danas se radi upravo ovo drugo - debelo se potcinjuje prošlost, antifašistička borba, Titova uloga u tome... i zaboravja se da tega ni bilo, ni ovaj prostor danas ne bi bija ovaki, a bome ni ova zemja, ako bi je i bilo.
OdgovoriIzbrišiVidiš mene je u prošlosti veselilo što sam mogla putovati i raditi u svim tadašnjim republikama.
OdgovoriIzbrišiSada , kada postoje granice više ne posjećujem susjedne države-osim ako moram zbog bolesti ili smrti nekog člana obitelji.
A ti si mogla naučiti slovenski jezik- danas bi ti se to upisalo kao strani jezik.
Uvijek ima dobrog i lošeg-prije, sada i u budućnosti-nadam se da će je biti. Istina, ne treba pretjerivati :)
slažem se s vama dvoje potpuno.... tko zna, možda se iz ovih zbivanja na kraju izrodi nešto dobro... hmmmm evo ovo vam je izjava jednog kroničnog optimiste ;))))))
OdgovoriIzbrišiJa podržavam Čajkovskog samo šta je on živio prije 150g. pa se mogao nadati budućnosti za razliku od nas. UF! UF! opet nešto teško, bježim...
OdgovoriIzbrišiSlažem se- prošlost treba pustiti da počiva u miru. Ali samo onaj koji je duže živio u tim vremenima može je doista i razumjeti. Nisu ljudi plakali za Titom jer ih je itko tjerao na to! Osjećali su gubitak i kraj jednoga vremena!
OdgovoriIzbrišiSlažem se s Anterom i Plavušom... a tebi pozdrav :)
OdgovoriIzbriši