NAKON 5 GODINA
Sve ove godine,od kada pišem blog,u ovo vrijeme razmišljam o jednoj te istoj temi,o kojoj nisam mogla do sada pisati...
Vrijeme je to kada svi slave,a ja bih najradije urlikala...i urličem,ali sama sa sobom.
Ne želim ljude ometati svojim bolima, njima nije do toga,a uostalom,svatko ima nešto svoje.
Tako vam se ja uvučem u svoju jazbinu,kopam po sjećanjima.
Nekada zbog njih plačem,nekada se smijem,a bude i trenutaka kada ne osjećam ama baš ništa,ali osjećam tegobu zbog toga.
Najlakše mi je samoj,sve drugo mi je napor i to napor u pravom smislu,skoro fizički.
Najteže mi je kad me ljudi slučajno vide i onda pitaju šta mi je!?
Da se ljutim?!
Iskreno,naljuti me to pitanje,ali šta da radim...odgovorim samo:
-Ništa!Sve ok!
Onda zaključe da mi je teško samoj...
Ali ja se ne osjećam ni da sam sama, ni osamljena...
Samo mi je oduzet moj san,moj životni cilj,moja nada..
Zapravo,živim životom smrtnika...na ćupriji dobiješ,na mostu izgubiš.
Ono što me održava,daje mi snagu da koračam,jest svaki trenutak proveden zajedno,posebno zadnji..
Naime,pred Božić 2005.g.stanje mog sina se toliko pogoršalo,da sam shvatila da dolazi brzo kraj.
Onaj tren kad sam ga vidjela da od sobe do kupaonice,a to je metar i pol,leluja dok hoda i brzo se hvata za zid,shvatila sam da se više ne mogu ni tren maknuti iz kuće..
Glavna sestra mi je rekla da ostanem kod kuće koliko god treba-HVALA JOJ DO NEBA!
Drugi dan Božića je završio u bolnici,dobio transfuzije,punktiran,tako da smo Novu 2006.g.ipak dočekali doma,zajedno.
Ipak,stanje se samo na tren popravilo, sve je teže disao,uz pomoć išao do wc-a,neprestano na kisiku...i razgovori,beskonačni razgovori i dan i noć..o svemu i svačemu..
2.1.2006.g je bio vrlo loše,ponudila sam mu odlazak u bolnicu,ali kako je bio vezan za dom,bila sam obazriva..željela sam da odluči i da to bude njegova volja.Kod kuće smo imali svu potrebnu opremu...
Tada nam je u posjetu,na moj poziv, došao pok.dr.Z.Perušinović,jer je u njega jako vjerovao i tu je pala odluka da, ipak, ide u bolnicu..
Nakon dva sata patnje,jedan tren se okrenuo i samo rekao:
-Mama jako te volim!
-I ja tebe,sine..!
I otišao..nakon 24 godine života.
Taj naš oproštaj mi daje mir!
Da me sad vidi kako plačem,dok ovo pišem,zvao bi moju prijateljicu i molio da me smiri,jer nije podnosio moje suze.
Zbog toga sam se silno trudila sve godine njegovog liječenja da ih ne vidi.
Život je neobično i nepredvidivo putovanje.
Ponekad mi se omakne pitanje:-Zašto?Zašto baš mi,zašto moj sin?
Ali,samo ponekad..
******************************
Do viđenja, dragi moj, do viđenja.
Ljubav nam mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja, mili moj, doviđenja
neka ti tuga obrve ne svije.
Umirati nije ništa nova
niti živjeti baš ništa novije.
Jesenjin
Draga moja prijateljice, ovo pišem kroz suze, jer imam obavezu napisati nešto! Da mi je žao, to znaš, ali da si ti toliko VELIKA znam ja, a sada još i veča, jer samo tako hrabri i valiki ljudi, poput tebe mogu preživjeti, a i živjeti dalje, a da nikoga ne opterećuješ svojim bolom. Hvala ti što si ovaj puta s nama podijelila svoje osjećaje. Jedino u što sam sigurna je da je život ponekad okrutan i jako nepravedan. Volim te draga moja, i šaljem ti snage za dalje! Neka Goran počiva u miru! :(
OdgovoriIzbrišiJako me rastužio ovaj tvoj post. Mislim da nema gore kad se dogodi da pokopaš svoje dijete. Moj sin je isto godište kao tvoj, sretan je, zaljubljen...a to bi bio i tvoj, možda negdje u nekom kutku svemira i je...Oprosti, ne sipam sol na ranu, samo sam žalosna kad se ovako nešto desi, bilo kome..Ja sam rođena na Novu godinu, a , vidiš, nekome je bolna i kobna...Puno pozdrava, maria...
OdgovoriIzbrišidraga moja, žao mi je što si to morala proči i što imaš bol u srcu, ne malu. I ja imam djecu i hvala bogu zdravi su, ali ponekad mi dođe na pamet sama pomisao što da nije tako, da su bolesni i da pate i u krajnjem slučaju da ostanem bez njih.... zbog same pomisli me probode u srcu a mogu misliti kako je tek tebi. Hvala ti što si sa nama podjelila svoju bol, možda će ti biti mrvicu lakše a da znaš, ne moraš bol trpjeti sama. Rado ćemo saslušati tvoju bol i otrpjeti je sa tobom. Tvoj sin je patio ali sada počiva u miru i vjerujem da bi bio žalostan kad bi vidio tvoje suze. Sjećaj se veselih trenutaka koje ste proveli zajedno, mislim da bi mu to bilo draže. I da, ako vjeruješ jednog dana ćete biti ponovno zajedno.... tu nadu nam je dao sam Bog. Zbog toga je Isus bio razapet da bi svi, jednom opet mogli biti tamo gdje smo inače i trebali biti.... u raju, bez bola i patnji. Veliki zagrljaj i pusa od mene!
OdgovoriIzbrišiDraga moja, mogu reći: prijateljice, dolazeći kod tebe, ne čitajući tekst zagledala sam se u sliku. Osjetila sam potrebu poljubiti to lice... ostaviti kratki znak.Pročitala sam tekst i plakala... Tvoje ili moje "zašto" ima odgovor koji mi ne možemo dokučiti. Sjećam se tvojih komentara kod mene i znaj, neke rečenice sjevnu mi taman kada zatreba. Poput one da svog sina mogu zagrliti, poljubiti... i hvala ti na mudrosti koju mi diskretno pružaš dvije i pol godine. Hvala ti jer si smogla snage živjeti i svoju plemenitost i ljubav koju imaš, podijeliti drugima. Vjerujem da nas tvoj Princ gleda... i smiješi se jer ima divnu majku. U 2011. godini želim da Bog nagradi tvoje suze, ublaži tugu i blagoslovi svaki tvoj dan.mamaposebnogdjeteta
OdgovoriIzbrišiBrodjo nemam riječi. Hvala ti što si ovo napisla i stavila sliku, koliko god bilo bolno. Ima nas u čija je srca ušao tvoj sin, mada ga nema i mada ga nismo poznavali. Stalno mislim na njega.
OdgovoriIzbrišiDraga moja iskreno mi je žao što to sve prolaziš,nema goreg u životu nego kada izgubiš vlastito dijete,nema rijeći koja bi mogla opisat ili utješit tu bol i gubitak,,zagrljaj i pusa od mene..
OdgovoriIzbrišiDraga,
OdgovoriIzbrišiostaju pitanja bez odgovora, sjećanja, bol koja ne prolazi...
Grlim te.
Evo razmišljam šta da napišem, iako znam da nema riječi koje ga mogu vratiti,znaj da je Goran i u mojim mislima svakog Božića,svake Nove godine...Nadam se samo da sam ti kroz sve ovo vrijeme uspjela barem ponekad umanjiti tugu, u onim malim radostima dok smo dežurali na poslu i smijali se glupostima.I ja sam u životu izgubila najmilije no uvijek volim vjerovati da su oni na boljem mjestu nego mi i da nas gledaju s oblaka. Sad se i Goran negdje smiješi ,a tko zna možda s našim Peruškom gore zabavlja društvo...Drži se,uz tebe sam...
OdgovoriIzbrišičitam tvoje i komentare pa onda opet čitam...
OdgovoriIzbrišine mogu ništa smisleno reći, samo mi se šuti i šuti...
Povrh rumenih voda,u smiraj
OdgovoriIzbrišilišće kruži i pozlatnom sinu
kand lagan se roj leptira
sneno vinu u zvjezdinu vsinu
S.A. Jesenjin
Draga moja prijice, sjedim i šutim i gledam Gorana i neznam, nemam i nemogu smisliti nikakve utjehe, osim šta mi je drago da si nas upoznala s Goranom i na taj način oživila ga u našim srcima, i drago mi je da znaš da svatko od nas ovdje želi s tobom podijeliti dio tvoje boli i da te svi mi uistinu volimo i želimo da u svakom tvom trenutku samoće i boli budemo uz tebe. Nekako osjećam da je sva Goranova dobrota utkana u tebi prijo moja. Volim te Brođo!
OdgovoriIzbrišiNikako da se maknem sa tvog bloga. Samo da ti kažem da sam ti nahranila i onu beštiju od miša a on nikako da se zasiti :-)))) PUSA! odo na par dana
OdgovoriIzbriši....a ja tek sada imam snage koju reći....a zapravo što mogu reći...iako sam bila na Njegovom grobu, oprosti mi na ovom što ću reći, ali On je živ...ne u onom klasičnom, fizičkom smislu, ali On tako živi u našim mislima, srcima i gotovo Ga mogu osjetiti....istina, najviše boli fizički gubitak, što opet znam iz vlastitog iskustva, ali spoznaja da je ipak s nama u bilo kojem obliku, daje i smisao...
OdgovoriIzbrišisad kad imam Josipa sve mi je puno jasnije..... tvoja prijateljica s prvog kata
OdgovoriIzbrišiDraga brodjanko, suze su mi potekle kad sam čitala ovaj tvoj post.Ja sam majka i baka i suosjećam s tobom jer znam da ti ništa ne može nadoknaditi taj gubitak, a niti ti bol ne može ni jedna riječ olakšati.Znam da u tvojoj duši ostaje praznina i bol koja ne prolazi.
OdgovoriIzbrišiOstavljam ti pozdrav i zagrljaj.
"dugo jedna suza putuje,dugo moje srce tuguje,ali lađa mora ploviti i kad krenu valovi..."
OdgovoriIzbrišiVladimir Kočiš-Zec
Danima sam se raspitivao tko pjeva ovu pjesmu i konačno mi je jedna osoba dala odgovor. Sada mi je jasno zašto su mi trebali ovi stihovi, iako baš ne volim poeziju...
♥...Pitate se zasto morate prolaziti kroz puteve koji vode patnji. Samo putevi kroz noc vode te k svjetlu. Bog, koji vas ljubi, zeli da vasi putevi zavrse u svjetlu i velikoj radosti. Zbog toga morate sada proci kroz noc...♥
OdgovoriIzbrišiSamo da ti rečen prijo, da san zaplaka sad kad san ovo pročita...
OdgovoriIzbrišiBez teksta sam Brodjo...Samo razumijem i tako mije žao...
OdgovoriIzbrišiPozdrav od Žubora
Ovaj vitar šta vanka puše neka ti šta prije ponese riječi utjehe i snage!
OdgovoriIzbriši