REZIME JEDNE GODINE

Eto opet neke Nove godine.
2020-ta će biti 61.u mom životu.
I to  prvi puta,majke mi,ja ne lažem o godinama.
Nekada sam razmišljala kako ti ljudi sa 60-70 ,ili više novih godina, uopće žive,hodaju?
Pa to matoro ko Biblija...
A vidi mene,mogla bih na Mount Everest.

Dobro,ne baš toliko visoko,ali popnem se na 3.kat bez problema,ako sam praznog želuca.
Sa punim već dahćem kao pseto na vrućini

Na poslu kako kada.
Škljocaju zglobovi,kukovi,bole leđa...
Živci katkad brže trče od mene same,jedva ih stignem,ali još ih držim na uzdama.
Katkad se misli zbrkaju u gužvi,pa umjesto imena pacijenta napišem pretragu na uzorku od krvi

Ova 2019-ta bila bi uobičajena da nije bilo tog 60-tog rođendana.
E tad kad me nije "šlogiralo",nikad neće.
Dolazim dan prije, popodne, kod prijatelja na kavu,

kad ono horda ljudi me dočeka sa zvižducima i pjesmom

I tako sve dok nismo dočekali moj rođeni dan,kao da smo čekali Mesiju.
Ma i plakala sam,od sreće naravno.

A onda na red dolazi 3.10.


Možda sam samo sentimentalna luda,ali meni taj dan je od posebne važnosti.
Taj dan su sestre prvi puta javno,jasno i glasno otvorile Pandorinu kutiju,pustile duhove iz boca,razbile zid šutnje o radu med.sestara/tehničara.
Sva udruženja,svi sindikati,koji nastupaju u ime ms/mt, nisu moralno ni etički učinili toliko.
Cijeli moj radni vijek učilo nas se "šutite i radite,nije vaše  da mislite..."

I to se generacijama prenosilo s koljena na koljeno,u tolikoj mjeri da nisi mogao "udahnuti".
Ne mogu reći da mi je plaća nakon toga porasla,da manje radim,da su mi prava veća,ali osjećam se moralno jačom,jer je grupa hrabrih med.sestra i tehničara rekla ono što je mene i meni slične,gušilo sve ove godine.
Napravili su prvi korak,dali do znanja da smo svjesni sebe i svojih sposobnosti,ali i uvjeta u kojima radimo i načina kako nas se iskorištava i iscrpljuje.
Sigurna sam da će netko nastaviti taj put borbe za boljitak sestrinstva,ali to neće sigurno biti sindikati u ovom obliku,u kojem postoje sada.
Ovo su moralne bitke,koje ms/mt trebaju i moraju izboriti na sebi svojstven način,jer mi nismo u poziciji,niti bi to napravili,da bilo što bude na štetu pacijenata.

Osim ova dva ,bilo je još bezbroj sitnih događanja,dobrih i loših,kao što to inače ide uz život.
Oni su tu da popune mozaik,ali ne remete značajno ono bitno.

I na kraju:

Donosite dobre odluke
prljavo očistite
ispravite loše
vjerujte u sebe 
ne čekajte čuda
čuda činite!

Neka Nova

 bude godina po vašoj mjeri,planovima i željama!

2019-ta

Red bi bio zabilježiti početak još jedne godine,tek da ostane za sjećanje bar.
Doduše,kasnim preko 20 dana,ali važno da je počela,pa sad kako bude.
Meni je je ona kao "okruglica",jer uz to što sam sama po sebi okruglasta,zaokružuju se i godine ,a ove će biti prvih 60.
Doduše, ne osjećam se onako kako sam svojedobno doživljavala ljude u tim godinama,ali činjenice su neminovne-postala sam najstarija u službi..dobro,ne baš doslovno,jedna kolegica je starija mjesec dana,ali to mi je slaba utjeha.

Jedan kolega mi je čestitao 126-ti rođendan,čak je jednom liječniku "podvalio" gospođu kao moju školsku,a bila je 1919-to godište.Čovjek se zabrinuo kako je žena tako "propala",a i začudilo ga da  nisam skrenula pažnju na to da ju poznam...

No,to je ona vedra strana mog posla i ekipe s kojom radim,  uvijek me oraspolože i nedaju da posrćem.Raditi u hitnoći je kruh sa devet kora,ali ima i svoje lijepe strane,osobito ako su suradnici korektni,tolerantni,nasmijani,neopterećeni...

Život je kratak, prekrši pravila. Oprosti brzo, ljubi polako. Voli istinski. Smij se nekontrolirano i nikada nemoj žaliti za ničime što te nasmijavalo.

Mark Twain

O 2018-toj neću,godina kao većina prethodnih,malo uspona,malo padova,sve u svemu rezultat neriješen,pa neka kao takva i ostane u ropotarnici.Ništa nije vrijedno da se vraćam unazad,osim onoga što nosim u svojoj nutrini kao vlastitu vrijednost,kao osobno bogatstvo.

Neke prijatelje sam izgubila,valjda su to bili tzv.prijatelji,kakvih imamo svi.

Uvijek,kad pomislim na to,sjetim se izreke Duška Trifunovića,čovjeka poznatog po pisanju pjesama za Bijelo Dugme i još mnoge popularne pjevače iz moje mladosti:

-Lako je umrijeti nama prostacima,teško je ostati živ,okružen mrtvacima.

No,uprkos svemu,ne mogu se požaliti na one istinske,koji me nikada ne puštaju da budem ni sama,ni osamljena...

Moja posebna sreća je moja Mala prijateljica,sada već učenica 7. razreda,odlikašica,vrhunska plivačica ,ponosna na svoje medalje,a ja ponosna na nju i bez tih medalja.Što god život donio,vjerujem da će znati naći pravi put i da će time usrećiti one ,kojima je najbitnija.

Što će dalje život donijeti neznam,ali ni ne želim znati,draž je u iznenađenjima,kakva god bila.

Život nije samo imati dobre karte, već i dobro odigrati čak i kad su loše.

Jack London

                                                                                                                                                                                         

NOVI KORAK U ŽIVOT

Uh,pa nisam ništa zatefterila od 1.mjeseca ove godine,a događalo se puno toga.
Istina je da sve manje nalazim razloga za pisanje,valjda lapim,starim,šta li?!
Fb mi je onako,usput,katkad naletim,pa šta naiđe.
Posao zahtjevan,često kaotičan,kao sve hitne službe,ali nikada dosadan,to mu je vrlina.
Nema dogodovština sa mojom Malom prijateljicom,jer ona to više nije-mala mislim-ide u 7.razred,tu su sada simpatije i dečki u igri,što spada u normalno i sretno odrastanje jedne vrsne sportašice i odlikašice.
Eto,ponosna sam!
Nema ni starog društva iz blogeraja,razišli smo se k'o rakova djeca,pa ni tu nisam u toku sa svime što se događa.
Ostalo je par osoba,s kojima sam svako toliko u kontaktu preko fb,ali to nije ono...
No danas je uslijedilo jedno ugodno iznenađenje.
Zvoni mobitel,kad ono moja "Bakica"Lomic!

Javlja se vedrog glasa,zadovoljna,priča svoje dogodovštine iz Doma za starije!
Oduvijek je bila realna u svom stavu prema svojoj situaciji i to me je oduševljavalo.Nekada je to znala prezentirati i sa zdravom dozom humora na vlastiti račun.Žena,koja ima bezbroj dijagnoza,koja je dobila bitke sa najtežim bolestima,nikada nije pokleknula duhom i to je ono što nas je povezalo.
Osjeća se sretno ,čak se bavi i izradom dekupaža,što ju čini ispunjenom i zadovoljnom.Kreće se u krugu ljudi,sa kojima može pričati,smijati se onim svojim zvonkim glasom,idu na izlete,što sve nije mogla zbog svoje otežane pokretnosti.

Zadnji puta,kada smo se srele,ima tome više od godine dana,pričale smo o svemu,pa i o tome da čeka mjesto u domu.Tada smo ju posjetile nas dvije,stare blogerice,garavica-Koka,ja i moja kuma.Dočekala nas je kao kraljice..

Ta njena realnost i svjesnost, mene je oduševila,jer većina zazire od domova zbog kojekakvih priča,ali i osjećaja da su tako ostavljeni na milost i nemilost nepoznatih ljudi.

Žena jednostavno uživa!

Optimizam i vjera u sebe daju snagu za novi korak u život.

Bravo draga naša Bakice,i uživaj u novom životu!

TAXI

Nisam skoro pisala o nekim događanjima u svom životu,nije da ih nije bilo ,ali nisam imala baš neke volje za pisanjem.
Jutros se susjeda i ja dogovorimo da ćemo prošetati do Bosne,čisto onako,rekreativno,polako,pa kad stignemo.
Ona u mirovini,ja na bolovanju(smijem li to reći?!),pa da malo popravimo staračku cirkulaciju.,ali i rasteretimo kućni budžet sa što manje kuna.
Prvu zapreku,hodanje preko mosta,gdje je pješački dio pokriven nekim tankim rešetkama,tako da vidite "vodu duboku",uspješno smo savladale brzim korakom.Nikada mi nije ugodan taj dio..
Kupile smo što nam je trebalo,napravile pauzu,popile kavu i krenule nazad.
Dogovorile smo se da ćemo,čim pređemo našu granicu ,pozvati taxi,jer što je puno,previše je.

Tako smo i napravile.
Velim ja njoj:
-Čuj,imam ti ja umemoriran broj taxija,pa ću nazvati.
Zvoni telefon,javi se ženski glas:
-Izvolite!
-Je li to taxi?
-Jest!
-Može li jedna vožnja od Plavog Polja do Plavog polja...ups,oprostite..do Mikrića?
-Može,samo mi recite gdje je to?!
Zastala sam i pomislila,jebeš taxi,koji u Sl.Brodu nezna gdje je Plavo Polje,ali dobro,mogu biti mladi i neiskusni..Ipak,nije Brod London!
Odlučim malo pripomoći:
-Znate li gdje je Hitna?
-Znam!-kaže glas s druge strane.
-Pa,eto,mi ćemo biti tu.
Kaže ženska:
-Dobro,samo mi objasnite kako da dođemo do tamo?
-Kako to mislite,kako da dođete?Pa autom,valjda!Gdje ste sada?
-U Dugom Selu!
-????Oprostite,ostao mi broj od lanjske godine,kada sam bila u svatovima..

Smijale smo se kao dvije lude..

Eto,osim što smo malo popravile kondiciju,i raspoloženje je bilo na nivou.

Neko mudar je rekao:
"Blago onima,koji se sami sebi mogu smijati,
uvijek će imati dovoljno zabave!"

RUČNI RAD

Danas,oko 11.30 vratila se iz grada i ostavim vrata od stana otvorena,čisto da malo provjetrim,a nisam ni mogla vrata zatvoriti,jer su mi ruke bile pune vrećica.
Nakon par minuta čujem galamu na stubištu,a kod nas i kad normalno pričaš,izgleda kao da se vodi verbalni rat u zgradi,izađem i vidim dvije ženske,kako silaze sa kata.
Jedna mojih godina,sa platnenim šeširom na glavi,druga nešto mlađa,nosi naočale,kosa svezana u rep...
Kad su me ugledale,nekako su se uspetljale i bez da sam ih išta pitala rekoše:
-Prodajemo ručni rad!
-Pa gdje vam je?-upitala sam.
Kad sam to rekla,odoše brzim korakom u vidu magle.
Malo su mi izgledale čudno,ali u zgradi sa 20 stanova nikada neznate ko kome dolazi u goste i ko je kome kakav rod,pa nisam nešto reagirala.
Vjerovatno bi ušetale potiho i u moj stan,da nisam čula glasove...
Stvarno bi me bilo stid,moram napisati ispriku za drugi puta,jer zaista nema ništa vrijedno.
Osim mene,naravno...

Nakon 10 minuta zvoni susjeda,starija žena,koja je preboljela inzult,teže priča,sva uspaničena i uplakana.
Kako me zna kao medicinsku sestru,jer je i sama mirovinu zaradila u bolnici,počela je jaukati:
-Joj,sestro,šta sam ja učinila...!!!
Jedva sam ju smirila,samo sam ju pitala nije li šta potpisivala i ima li kakvih vrijednosti?
Rekla je da nema,jer inače seli iz stana u drugi,pa je većina stvari već odvežena!
Nadam se da je dobro prošla...
Ako imate nekoga,ko živi sam,a starije je životne dobi,susjeda,rođaka,roditelja,upozorite ih da ne otvaraju vrata nikome bez najave i nepoznatim osobama,jer očito se radi o organiziranom lopovluku i hajci na starije i nemoćne.
Očito da se radi o ručnom radu...

Odmor

Osvježenje jutros stiglo,uh,kakav užitak,da se živjeti.
Jest da je jutro tmurno,ali meni svakako ugodnije od +40 i kusur.
Godišnji počeo,a ne idem na more,kao sav normalan svijet.
Meni je godišnji i bez mora  super,jer mogu svaku noć spavati,jer se ujutro ne moram buditi na zvuk mobitela,jer ne moram gledati koliko je sati,jer...ma ima bezbroj razloga zbog čega meni osobno nije samo odlazak na more znak dobrog odmora.
😄
O opuštenosti da ne pričam.
Tako jutros ,onako odmorna,naspavana,stavim vodu da se kuha,umijem se,operem zubalo,presvučem se,ukapam umjetne suze,skuham kavu,stavim cvikere,otvorim laptop,ali neki vrag mi neda mira,stalno me nešto  smeta.
Namjesti se ovako,pa onako,ali neide,pa neide.
Pogledam se u ogledalo,čisto da provjerim jesam li koji tehnički dio sebe zaboravili umetnuti,kad ono majica,em izvrnuta,em naopako obučena,pa stišće oko vrata.
Završila je u smeću.

Zanimljivo je i kad si u stambenoj zgradi,sjediti na balkonu i piti laganini kavu.
Da se tako čuti puno zanimljivih zvukova,susjed koji priča sam sa sobom,susjedu,koja kad malo povuče "mulja",otvori radio ili tv,neznam,pa zamisli da je Hanka Paldum i pjeeeva na sav glas.Neko svira klavir u daljini,neko psuje djecu,koja se u parku igraju,uglavnom,nikada dosadno.
Otvorim twiter,ono sve politika i crnjak.
Otorim fb,skoro ništa bolje.
Vratim se svojoj staroj ljubavi,blogu,a ono post napisan na današnji dan,ali prije 6g,o susretu sa meni dragom kolegicom i blog-komentatoricom,Jednokrili Andjel.
Lijepa uspomena i da nije bloga,ne bih znala vrijeme događaja.
Neku večer odlučim otići gledati Nigerijce i njihov ples,kad ono fijasko-nisu došli.
Kažu,grad dao lovu,a od festivala ćorak.
Neznam krivca,ali znam da se lova poreznih obveznika rado rasipa na svim nivoima državne vlasti...
Popila sam kavu s prijateljicama i otišla kući.
Nedam si pokvariti svoj odmor tuđim promašajima.
Zato imam sve manje prijatelja,koji istresaju svoje probleme kao iz vreće za smeće,a da ne pitaju mogu li ja to "provariti".
Kad sam, povremeno,sama sa sobom,osjećam da sam u dobrom društvu,valjda to ide s godinama..
Jer valja ostatak života provesti sa tom osobom,pa se moramo,osim svađati, i dogovarati.

MRTVACI..

Nekako u zadnje vrijeme nikako da se odlučim na pisanje,iako ima puno toga.
No,kad se osvrnem,pa nije ništa novo,sve se nekako vrti u krug.
Politika i političari samo promijenili imena,sve ostalo je ostalo isto.
Tehnička vlada se jedva pomjerila sa scene,došla ona prava,izabrana,ali kao da i nismo birali,a nismo ni morali trošiti lovu,ionako je i ova  kopija svih kopija do sada.
Ali eto,mi smo demokrati,pa biramo.
Imamo najjače oružje:izborni listić i olovku,ali neznamo pucati...
Nekako sebe stalno ubjeđujemo kako nam je dobro,jer uvijek može gore.
Zato nam i jest loše.
Struja,voda i plin poskupili,pa dobro da ih imamo.
Plaće prosjačke,neki ih ni ne dobivaju,ali eto,dobro da je i to malo.
Uvjeti rada robovlasnički,ali pobogu,kako ćeš ne raditi?!
Zdravstvo u dugovima,bolnice spajaju,pa razdvajaju,doktori i sestre odlaze,ali valjda će se neko naći da nas pregleda,kad nam dođu vile očima...a za svaki slučaj tu je uvijek hitni prijem,pa čim stignem otići ću...

Vlada spašava privatni gigant,ali male dužnike gura u ilovaču.
Neko mudar je rekao kako su zdravstvenjaci humani -pokopaju ljude tek kad umru.
Vlast ih pokopa za života..
One sitne,a ove krupne čuva.
Šta bi jadan sad,po ovoj ciči zimi usred proljeća,da je ostao bez vile i bazena?!
Ti mali dužnici,da su znali zaraditi,zaradili bi,a kako ćeš jednog velikog dužnika ugušiti,kad je to naš čovjek,pun domoljublja,čak je firmu velikodušno i ponosno predao u ruke države,toliko ju voli.
Domovinu mislim,ko šiša firmu,napravit će drugu.
Dok otplatimo sva njegova zaduženja i dugove,plakat će praunuci naših unuka,ali ljubav je ljubav.
Al'  nismo mi krivi,to je neko nama spakirao,Europa vjerovatno...
Da...važno je imati krivca,lakše se diše.
Crkveni oci poručuju da nam i nije tako loše,to se nama samo tako čini.
Valjda  znaju,oni mole za nas...
Stvarno LJUDI,  šta je nama?!
Mijenjamo sve što nam smeta:ljubavnike,ljubavnice,gume na autu,prijatelje...samo se u vlast  ne dira.
Uredno čekamo da im istekne mandat,a onda biramo njihove klonove...
Da se mene pita,mijenjala bih ih češće od čarapa i posteljine,pa valjda će  jednom iskrsnuti neko sa ZDRAVOM VIZIJOM ZA OPĆE DOBRO!
Problem je u tome što je ovako nekima jako dobro,a ostali se nadaju svjetlu na kraju tunela...

Ma,ni  ja ne blistam.
Neki dan se vratim iz trgovine,nigdje nema mojih cviksi.
Uvjerena da su ostale tamo,nisam ih ni tražila...
Jučer u cipelaru tražim zimsku obuću,kad,pogađate-ispadoše cvikeri!
Otkud tamo,samobogzna!

D.Trifunović je sasvim lijepo objasnio:

Lako je umrijeti nama prostacima,
teško je ostati živ
okružen mrtvacima...

OPĆI ZAJEB

Prolazi polako još jedna godina.

Nekako sve mislim kako bih ju trebala nekako rezimirati,ali iskreno,nekih stvari se ni ne sjećam.Neznam je li to zbog nataloženih godina ili se, jednostavno,ne želim sjećati ružnih stvari...

Po pitanju zdravlja,bila je čista 5,što je najvažnije,ako u to ne računamo živce.

A ne,nisam živčana...

Samo sam  se nešto ljutila,pa sam onda bila ljuta na samu sebe što se ljutim,jer sam za neke stvari nemoćna da ih mijenjam..i tako u krug.

Financije su ostale po starom,ali eto,imam plaću,pa mogu redovno sve plaćati,u odnosu na one koji je uopće nemaju..

Ipak,nikada mi neće biti jasno to tješenje:šuti,imaš bar plaću!

Pa da,imam ju,istina..taman za sindikalnu košaricu...

Ali,neke stvari je najbolje odšutjeti.

Ko će me čuti,kad su čokolade najvažnije,uvijek se pogrešne poklanjaju,pa ih zato ni ne kupujem.

Najgora od svega jest negativna atmosfera,koju je teško prevladati.

Teška godina,baksuzna,psihotična:ratovi,terorizam,iseljavanja ljudi,bolesti,stradanja...

Nekada pomislim da je neko ispustio uzde iz svojih ruku,pa kočija vozi po svom...

S druge strane,postoje oni tihi,nezamjetni ljudi,uvijek spremni pomoći,pa mi se čini istinita ona izreka biskupa Komarice:

-Nije vrag toliko velik,koliko se pravi važan!

Bilo je tu i raznih anegdota,koje vrijedi zabilježiti.

Vozila sam pacijenta na jedan odjel i točak od strečera  zapeo je za petu od papuče- u trenu je pukla.

Nit se vratiti,nit nastaviti dalje,ali odšepala sam nekako.

Kad sam se vratila,uzmem naočale da nešto pročitam,kad skužim kako na jedno oko ne vidim dobro,nešto mi mutno..

Gotova si ti, draga moja,-pomislim si-mora da te nešto opalilo po mozgu.

Malo protljam oko,ne bih li se razbistrila,kad skužim-ispalo staklo iz naočala.

Ajd, falabogu,nije me drmnulo ništa,samo tehnička greška..druga po redu u deset minuta.

Zato se klima,na koju se grijem,"rasklimala" do bola.Malo radi,malo ne radi,majstora ne možeš dobiti ni za lijek.

Sa jednim sam se ipak uspjela dogovoriti da dođe poslije nove godine,ali sam ,za svaki slučaj,kupila radijator,kako se ne bih pretvorila u ledenicu.

Jednu večer,onako smrznuta,naslonim se na taj radijator,ali samo naslonim,kad točkići,na kojima stoji,odoše svaki na svoju stranu,kao noge djeteta,koje prvi put stoji..

Uspjela sam ih ispraviti,sad ga zaobilazim široko...

Posao,kao posao,gužva,ponekad kaotično,ali nikada dosadno.

Sjetih se anegdote jedne kolegice.

Dolazi pacijent,koji tvrdi da ima crnu stolicu,što znači da krvari iz crijeva.

Na upit doktora kako je crna,je li kao talog crne kave,odgovori:

-Pa ne baš kao crna,više kao bijela kava...

Pa ti sad vidi šta je..

***************************************************

Sve u svemu,godina,kao godina-malo uspona,malo padova i tako dan po dan,prođe.

Samo sam godinu dana teža,drugih značajnih promjena nije bilo.

Što će donijeti nova,neznam,ali ako ne bude bolja od ove,ja u nju ne ulazim..

SRETNO SVIMA U NOVOJ 2017.g!

POZIVATELJ BEZ ID

U zadnjih skoro mjesec dana počeli su pozivi na mobitel sa skrivenog broja.

Najprije 1-2 puta tjedno,a u zadnje vrijeme po par puta dnevno.
Pokušala sam skontati što bi bio razlog da me neko zove,a da skriva broj,ali nisam "nadošla".

Nisam osoba,koja tuđe brojeve dijeli kao letke,bez znanja vlasnika,a mislim i da se nisam baš nešto zamjerila ljudima  da mi ne mogu vjerovati ni toliko,da pokažu svoj broj,kad me već zovu.
E sad,šta toj osobi tako gori pod petama,da postaje sve upornija sa učestalim pozivima,a da već nije poslala poruku šta zapravo treba!?
Ta osoba očito mene ne poznaje dovoljno,bar ne toliko da zna da se na sakriveni broj ne bih javila doslovno nikada!
Čak ni radoznalost ne može pobijediti tu gadljivost prema postupku da te netko zove,treba nešto,pa makar i da ti  *ebe mater,jer mu je to duševna hrana,a da bih se javila.
Samo pogledam u svoju krntiju od iphona,nasmijem se i pustim da zvoni..neka se nada,u nadi je spas.
A uostalom,šta bih ja mogla sa tim brojem ?
Otplatiti kredit i vratiti dugove na račun pozivatelja?
Provokator nisam,bar ne telefonom...

Od čega se čuva,a zove?!
Kakav razlog za javljanje osobi,koja mi ne vjeruje, mogu imati ja?!
Nikakav!
Meni moja nezainteresiranost ne nedostaje, a hoće li pozivatelj odustati,to neznan,ali znam da  od principa nikada nisam odustala...pa ko pobijedi...

JEDNAKIJI

Bogme,nisam dugo pisala,valjda starim,pa mi inspiracija blijedi..O politici mi se ne piše,nema smisla ni svrhe,o problemima isto tako,jer ima i gorih,o stanju gladnih u Africi ne mogu,jer gladnih i bolesnih  ima oko mene,nogomet ne gledam...

Ali neke životne situacije zaslužuju da budu zabilježene,baš zbog ljudskih gluposti.

Moja bolnica ima organiziran topli obrok za djelatnike,koji se inače plaća,s tim da se oko 9h prije podne predbilježiš.

Prije par ,ili više godina,uvedeno je pravilo:ili ćeš otići i jesti i bolnički bife,ili ponesi neko suđe sa sobom,kako bi svoj topli obrok donio na svoj odjel i jeo onda, kad imaš slobodnog vremena.

Uglavnom,bolničko suđe iz bifea,gdje se poslužuje topli obrok, nije se smjelo nositi na odjele..

Kako sam radila na takvom radnom mjestu,gdje nisi mogao uzeti pauzu pola sata,a da te nema na poslu,prestala sam koristiti topli obrok,jer nije mi se nosilo suđe od kuće,da bih jela svaki 4-ti dan..

Kako sam počela raditi u OHBP-u,vidjela sam da nekim osobama donesu topli obrok na odjel,i to u tom,"zabranjenom" bolničkom posuđu,pa sam mislila da je to pravilo prestalo važiti.

Iz tog razloga danas odlučim da ću se predbilježiti,kako ne bih 12h  "zobala" kifle...

Kad sam otišla po njega,kuharica mi kaže:

-Moraš donijeti svoje posuđe,ili sjedi ovdje i jedi..

Naravno,vremena nemam da sjedim u bifeu,jer je kolegica ostala sama,a rad u hitnoj službi je nepredvidiv,a niti suđa nemam,pa sam se okrenula i otišla.

Nakon nekih sat i pol,vidim našu tetu spremačicu kako u taj moj OHBP dovozi na kolicima 2 topla obroka i to, ni manje ni više,nego  servirane na bolničkim tacnama i u bolničkim posudama!

Bili su to obroci za jednog liječnika i jednog mog kolegu.

Dakle,netko je u toj kuhinji  donio zaključak kako su jedan liječnik i jedan med.tehničar vrlo odgovorne osobe,koje ne mogu, zbog obaveza, napustiti radno mjesto,iako nas troje radimo na istom odjelu i u istoj smjeni!

Dugo sam razmišljala,pokušavala sebi objasniti, u čemu se mi to razlikujemo?

Zbog čega  su za jedne jedna pravila, a za druge druga!?

Je li to po simpatijama,obrazovanju,spolu...?

Ili su njih dvojica ,možda,bili gladniji..?

Nemam dugog odgovora,osim onoga što je, inače, u glavama našeg svijeta:pravila su zato da se krše,i to po potrebi nekih ljudi,kako bi se "uvukli" onima,koje će sutra,možda,trebati. 

Dakle,kuhinja postoji za sve radnike jednako,ali neki su,ipak,jednakiji...!

Jedan tren sam razmišljala da nazovem,kako bi mi pojasnili tu razliku,ali odustala sam,zbog vlastitog dostojanstva.

Njih dvojica nisu jedini u mojoj službi,koji su tako usluženi,pa ne bih htjela da budu obilježeni,ali ne bih ni da me takvi primitivci smatraju nametljivicom,koja traži neka posebna prava!

Ne bi mi baš bila neka čast da me takve osobe smatraju privilegiranom,jer takvi postupci su odraz onoga,što naše društvo jest,i zbog čega smo došli dovdje,gdje jesmo.

Neću odustati od sebe,niti ikome od njih iz kuhinje okrenuti leđa,ako mi se za bilo što obrate,ali više nikada neću ta vrata otvoriti.