NASILNICI I PRAVO BR.2

U zadnje vrijeme vrte se u javnosti vijesti o nasilnom ponašanju mladih,čak malodobnih osoba,što jednih prema drugima,što prema starijima:primjer je Osnovna škola u Splitu i bezbroj drugih,znanih i neznanih primjera.
Nasilje je postalo oblik poželjnog ponašanja i odraslih,od kojih mladi uče,jer na taj način brže dolaze do trenutnog cilja.Zastrašivanjem i prijetnjom pokušava se dokazati kao jača osoba,istresajući svoje frustracije na slabijem od sebe,osobito onome,kome su zakonom vezane ruke da brani vlastiti život!
Neću sada "nadugačko i naširoko"o općem stanju,jer to bi teško analizao i vrhunski psihijatar,ali moram o onome,što se događa vrlo često u mojoj struci,a to su Centri za hitnu medicinu-Objedinjeni hitni bolnički prijemi(OHBP).
Ova vrsta službe  još je u povojima,razvija se,ali je osnovana sa svrhom da hitni pacijenti budu na jednom mjestu trijažirani po stanju hitnoće,tj.po stupnju ugroženosti po život,pa tako i dijagnostički obrađeni,kako bi se postavila prava dijagnoza i liječenje.
I to SVE NA JEDNOM MJESTU!

Problem nastaje kad se skupi veliki broj ljudi,koji ne prihvaćaju,ili ne razumiju,ili ne žele znati-neznam-da u toj službi jednostavno ne postoji niti toliko liječnika,niti toliko ms/mt koji bi istovremeno pregledali sve pacijente!A svi sebe smatraju najhitnijima!
Ono što je najapsurdnije u svemu:najstpljiviji ljudi su ,često,najbolesniji, Tu mislim na kronične bolesnike,čije stanje se,s vremena na vrijeme,pogorša i kojima nakon terapije bude dobro,da odlaze kući zadovoljni.
Kao točka na i jest izjava ministra da će spriječiti čekanje od 10-12h.
Ako neki pacijent na PREGLED LIJEČNIKA čeka toliko,onda to zaista treba prijaviti!

Ali,znam jedno sigurno:

u mom OHBP-u pacijenti čekaju na PREGLED najduže 2-3h,i to u slučaju ako se zagužva stanje oko životno ugroženih ljudi:infarkt,inzult,krvarenja,saobraćajne nesreće,zatajenje disanja...
Pregledani pacijenti čekaju pretrage:laboratorij,rendgen,uzv,doppler,CT,terapiju...

Druga strana priče su oni,koji dolaze na HITNU,očekujući da dobiju neku tabletu ili injekciju,onako,na neviđeno,jer oni znaju što ih boli,znaju čak i terapiju koju trebaju dobiti,samo da to sestra još uradi po želji i stvar gotova!Tu nastaju prigovori(to  već spada u finoću!),onda slijede psovke,vrijeđanja..i na kraju batine!
Da...batine!
Ovo je surova strana stvarnosti rada u OHBP-ovima!
Događaj je star par dana.
Otac dovodi svoje dijete,jer ga je susjedov pas ugrizao.
Njegov prvotni i najveći problem bio je kako će tužiti susjeda...
Dežurna liječnica je dijete pregledala i uputila na slikanje.
Nakon toga otac se vraća ljut,jer je njegovo dijete bezrazložno izloženo zračenju!?
Napada liječnicu i zbog toga jer nije pružila psihološku pomoć djetetu zbog straha od ugriza?!
Napada ju, jer je on branitelj?!

Tako ispada da liječnici njeno znanje vrijedi nula bodova,jer tata zna bolje...

Kolega,koji je čuo galamu,prišao je da smiri situaciju,no dotični gospodin nije želio nikoga saslušati,već je kolegu spucao šakom u prsa,da se čovjek srušio.
A onda je,kao dobri znalac svojih prava,skupljao potpise po čekaonici,kao potvrdu da je bio isprovociran od strane liječnice i med.tehničara...

Hrabrost da se "bore za sebe"skupilo je još dvoje ljudi:žena,koja "jebeni antibiotik čeka 2h",a nije prošlo ni 10 min.od trijaže,liječnik ju još nije ni stigao pregledati,pa se ni nezna hoće li trebati antibiotik.Kaže,ona je sebi najbitnija i najbolesnija i nije ju briga za druge.
Dala si je za pravo da uđe u prostorije, gdje su opservacije da provjeri radi li se išta,a onda je svojevoljno napustila ambulantu,vidjevši koja je gužva!
...mladi dečko,koji veli da već 15 min.čeka infuziju,a tek mu je snimljen ekg i čeka liječnički pregled i također se ne zna treba li mu infuzija ili ne..Kasnije se ispričao da je nervozan jer ga "tuče"temperatura već 5 dana,a niti jednom se nije obratio obiteljskom liječniku...!
Ovo su samo zadnji primjeri,ali to je postala,skoro pa svakodnevica našeg posla,a priča nije ništa novo.
O tome sam počela pisati još 2010.g  NASILNICI I PRAVO .
Razlika je u nijansama,ali zadnji događaj poziva na reakciju.
Med.sestre/tehničari i liječnici ne smatraju se službenim osobama,kada je u pitanju napad na njih,ali jesu službene osobe,ako se brane!
Mi,kao i nastavnica iz Splita,odgovorniji smo od napadača,naša krivica je uvijek dvostruko veća!
Mi nismo osobe,koje imaju obitelji,naši životi su bezvrijedni.
Živjeli nasilnici,njihovo je carstvo ovozemaljsko!
Kako stvari stoje,čini mi se da ćemo im morati zahvaljivati što nas ponižavaju i udaraju,jer samo tako možemo dokazati svoju humanost...

"Dok stoji pravo jačega, nitko nije siguran za košulju svoju."(A.Starčević)

Ono što sigurno znam jest:većina nas,zdravstvenih radnika,radimo ovaj posao jer ga volimo,jer smo humanisti.
Nasilnici nam to nisu dali,pa neće nam to ni moći oduzeti!
Hvala svima,koji nas podržavaju i razumiju!