12.5.ANTER

2006.godine iz jedog kutka virtuale uletio je na moj blog jedan komentator sa dalmatinskim vokabularom,koji je svojim komentarima davao jasno do znanja da zaista srcem čita sve moje suvisle i nesuvisle črčkarije.
S vremenom sam stekla osjećaj da se već dovoljno dobro poznajemo,pa smo se počeli povremeno družiti preko skypa,istresajući jedno drugom sve svoje probleme.
Tako se ,kroz 5 godina druženja, rodilo jedno divno,pravo prijateljstvo,neokrnjeno nikada i ničim.
Postali smo jedno drugom ono što u obitelji nismo imali:on moj brat,a ja njegova sele...!
Bio je posebno pažljiv...
Sve nas je,poput pater familiasa,okupljao oko sebe,brinuo ako nas dugo nema,ako kasnimo sa postovima,imao popis rođendana svih blogera,svaki blagdan njegova čestitka je bila prva....i još puuuno toga ima!
Ljutio se na nepravdu,čvrsto se držeći svojih uvjerenja- nepokolebljiv u svojim stavovima.

Ali...Život je nepredvidiv i pomalo surovo nepravedan!!
Bolest je odnijela pobjedu,ali neće joj uspjeti da u zaborav smjestim osobu,kojoj bih ,da je živ,za rođendan napravila neku fotomontazu,sa sigurnošću da ću mu izmamiti osmijeh i
i zadovoljstvo!!
Bilo bi pomalo patetično da sad napišem:
Prika,sretan ti rođendan-kad fizički nisi među nama,ali volim vjerovati da to sada ionako nije bitno.

Skoro sam sigurna da si sada u nekoj tajnoj misiji,da svijet sretnijim učiniš za sve nas!