POZIVATELJ BEZ ID

U zadnjih skoro mjesec dana počeli su pozivi na mobitel sa skrivenog broja.

Najprije 1-2 puta tjedno,a u zadnje vrijeme po par puta dnevno.
Pokušala sam skontati što bi bio razlog da me neko zove,a da skriva broj,ali nisam "nadošla".

Nisam osoba,koja tuđe brojeve dijeli kao letke,bez znanja vlasnika,a mislim i da se nisam baš nešto zamjerila ljudima  da mi ne mogu vjerovati ni toliko,da pokažu svoj broj,kad me već zovu.
E sad,šta toj osobi tako gori pod petama,da postaje sve upornija sa učestalim pozivima,a da već nije poslala poruku šta zapravo treba!?
Ta osoba očito mene ne poznaje dovoljno,bar ne toliko da zna da se na sakriveni broj ne bih javila doslovno nikada!
Čak ni radoznalost ne može pobijediti tu gadljivost prema postupku da te netko zove,treba nešto,pa makar i da ti  *ebe mater,jer mu je to duševna hrana,a da bih se javila.
Samo pogledam u svoju krntiju od iphona,nasmijem se i pustim da zvoni..neka se nada,u nadi je spas.
A uostalom,šta bih ja mogla sa tim brojem ?
Otplatiti kredit i vratiti dugove na račun pozivatelja?
Provokator nisam,bar ne telefonom...

Od čega se čuva,a zove?!
Kakav razlog za javljanje osobi,koja mi ne vjeruje, mogu imati ja?!
Nikakav!
Meni moja nezainteresiranost ne nedostaje, a hoće li pozivatelj odustati,to neznan,ali znam da  od principa nikada nisam odustala...pa ko pobijedi...

JEDNAKIJI

Bogme,nisam dugo pisala,valjda starim,pa mi inspiracija blijedi..O politici mi se ne piše,nema smisla ni svrhe,o problemima isto tako,jer ima i gorih,o stanju gladnih u Africi ne mogu,jer gladnih i bolesnih  ima oko mene,nogomet ne gledam...

Ali neke životne situacije zaslužuju da budu zabilježene,baš zbog ljudskih gluposti.

Moja bolnica ima organiziran topli obrok za djelatnike,koji se inače plaća,s tim da se oko 9h prije podne predbilježiš.

Prije par ,ili više godina,uvedeno je pravilo:ili ćeš otići i jesti i bolnički bife,ili ponesi neko suđe sa sobom,kako bi svoj topli obrok donio na svoj odjel i jeo onda, kad imaš slobodnog vremena.

Uglavnom,bolničko suđe iz bifea,gdje se poslužuje topli obrok, nije se smjelo nositi na odjele..

Kako sam radila na takvom radnom mjestu,gdje nisi mogao uzeti pauzu pola sata,a da te nema na poslu,prestala sam koristiti topli obrok,jer nije mi se nosilo suđe od kuće,da bih jela svaki 4-ti dan..

Kako sam počela raditi u OHBP-u,vidjela sam da nekim osobama donesu topli obrok na odjel,i to u tom,"zabranjenom" bolničkom posuđu,pa sam mislila da je to pravilo prestalo važiti.

Iz tog razloga danas odlučim da ću se predbilježiti,kako ne bih 12h  "zobala" kifle...

Kad sam otišla po njega,kuharica mi kaže:

-Moraš donijeti svoje posuđe,ili sjedi ovdje i jedi..

Naravno,vremena nemam da sjedim u bifeu,jer je kolegica ostala sama,a rad u hitnoj službi je nepredvidiv,a niti suđa nemam,pa sam se okrenula i otišla.

Nakon nekih sat i pol,vidim našu tetu spremačicu kako u taj moj OHBP dovozi na kolicima 2 topla obroka i to, ni manje ni više,nego  servirane na bolničkim tacnama i u bolničkim posudama!

Bili su to obroci za jednog liječnika i jednog mog kolegu.

Dakle,netko je u toj kuhinji  donio zaključak kako su jedan liječnik i jedan med.tehničar vrlo odgovorne osobe,koje ne mogu, zbog obaveza, napustiti radno mjesto,iako nas troje radimo na istom odjelu i u istoj smjeni!

Dugo sam razmišljala,pokušavala sebi objasniti, u čemu se mi to razlikujemo?

Zbog čega  su za jedne jedna pravila, a za druge druga!?

Je li to po simpatijama,obrazovanju,spolu...?

Ili su njih dvojica ,možda,bili gladniji..?

Nemam dugog odgovora,osim onoga što je, inače, u glavama našeg svijeta:pravila su zato da se krše,i to po potrebi nekih ljudi,kako bi se "uvukli" onima,koje će sutra,možda,trebati. 

Dakle,kuhinja postoji za sve radnike jednako,ali neki su,ipak,jednakiji...!

Jedan tren sam razmišljala da nazovem,kako bi mi pojasnili tu razliku,ali odustala sam,zbog vlastitog dostojanstva.

Njih dvojica nisu jedini u mojoj službi,koji su tako usluženi,pa ne bih htjela da budu obilježeni,ali ne bih ni da me takvi primitivci smatraju nametljivicom,koja traži neka posebna prava!

Ne bi mi baš bila neka čast da me takve osobe smatraju privilegiranom,jer takvi postupci su odraz onoga,što naše društvo jest,i zbog čega smo došli dovdje,gdje jesmo.

Neću odustati od sebe,niti ikome od njih iz kuhinje okrenuti leđa,ako mi se za bilo što obrate,ali više nikada neću ta vrata otvoriti.

NASILNICI I PRAVO BR.2

U zadnje vrijeme vrte se u javnosti vijesti o nasilnom ponašanju mladih,čak malodobnih osoba,što jednih prema drugima,što prema starijima:primjer je Osnovna škola u Splitu i bezbroj drugih,znanih i neznanih primjera.
Nasilje je postalo oblik poželjnog ponašanja i odraslih,od kojih mladi uče,jer na taj način brže dolaze do trenutnog cilja.Zastrašivanjem i prijetnjom pokušava se dokazati kao jača osoba,istresajući svoje frustracije na slabijem od sebe,osobito onome,kome su zakonom vezane ruke da brani vlastiti život!
Neću sada "nadugačko i naširoko"o općem stanju,jer to bi teško analizao i vrhunski psihijatar,ali moram o onome,što se događa vrlo često u mojoj struci,a to su Centri za hitnu medicinu-Objedinjeni hitni bolnički prijemi(OHBP).
Ova vrsta službe  još je u povojima,razvija se,ali je osnovana sa svrhom da hitni pacijenti budu na jednom mjestu trijažirani po stanju hitnoće,tj.po stupnju ugroženosti po život,pa tako i dijagnostički obrađeni,kako bi se postavila prava dijagnoza i liječenje.
I to SVE NA JEDNOM MJESTU!

Problem nastaje kad se skupi veliki broj ljudi,koji ne prihvaćaju,ili ne razumiju,ili ne žele znati-neznam-da u toj službi jednostavno ne postoji niti toliko liječnika,niti toliko ms/mt koji bi istovremeno pregledali sve pacijente!A svi sebe smatraju najhitnijima!
Ono što je najapsurdnije u svemu:najstpljiviji ljudi su ,često,najbolesniji, Tu mislim na kronične bolesnike,čije stanje se,s vremena na vrijeme,pogorša i kojima nakon terapije bude dobro,da odlaze kući zadovoljni.
Kao točka na i jest izjava ministra da će spriječiti čekanje od 10-12h.
Ako neki pacijent na PREGLED LIJEČNIKA čeka toliko,onda to zaista treba prijaviti!

Ali,znam jedno sigurno:

u mom OHBP-u pacijenti čekaju na PREGLED najduže 2-3h,i to u slučaju ako se zagužva stanje oko životno ugroženih ljudi:infarkt,inzult,krvarenja,saobraćajne nesreće,zatajenje disanja...
Pregledani pacijenti čekaju pretrage:laboratorij,rendgen,uzv,doppler,CT,terapiju...

Druga strana priče su oni,koji dolaze na HITNU,očekujući da dobiju neku tabletu ili injekciju,onako,na neviđeno,jer oni znaju što ih boli,znaju čak i terapiju koju trebaju dobiti,samo da to sestra još uradi po želji i stvar gotova!Tu nastaju prigovori(to  već spada u finoću!),onda slijede psovke,vrijeđanja..i na kraju batine!
Da...batine!
Ovo je surova strana stvarnosti rada u OHBP-ovima!
Događaj je star par dana.
Otac dovodi svoje dijete,jer ga je susjedov pas ugrizao.
Njegov prvotni i najveći problem bio je kako će tužiti susjeda...
Dežurna liječnica je dijete pregledala i uputila na slikanje.
Nakon toga otac se vraća ljut,jer je njegovo dijete bezrazložno izloženo zračenju!?
Napada liječnicu i zbog toga jer nije pružila psihološku pomoć djetetu zbog straha od ugriza?!
Napada ju, jer je on branitelj?!

Tako ispada da liječnici njeno znanje vrijedi nula bodova,jer tata zna bolje...

Kolega,koji je čuo galamu,prišao je da smiri situaciju,no dotični gospodin nije želio nikoga saslušati,već je kolegu spucao šakom u prsa,da se čovjek srušio.
A onda je,kao dobri znalac svojih prava,skupljao potpise po čekaonici,kao potvrdu da je bio isprovociran od strane liječnice i med.tehničara...

Hrabrost da se "bore za sebe"skupilo je još dvoje ljudi:žena,koja "jebeni antibiotik čeka 2h",a nije prošlo ni 10 min.od trijaže,liječnik ju još nije ni stigao pregledati,pa se ni nezna hoće li trebati antibiotik.Kaže,ona je sebi najbitnija i najbolesnija i nije ju briga za druge.
Dala si je za pravo da uđe u prostorije, gdje su opservacije da provjeri radi li se išta,a onda je svojevoljno napustila ambulantu,vidjevši koja je gužva!
...mladi dečko,koji veli da već 15 min.čeka infuziju,a tek mu je snimljen ekg i čeka liječnički pregled i također se ne zna treba li mu infuzija ili ne..Kasnije se ispričao da je nervozan jer ga "tuče"temperatura već 5 dana,a niti jednom se nije obratio obiteljskom liječniku...!
Ovo su samo zadnji primjeri,ali to je postala,skoro pa svakodnevica našeg posla,a priča nije ništa novo.
O tome sam počela pisati još 2010.g  NASILNICI I PRAVO .
Razlika je u nijansama,ali zadnji događaj poziva na reakciju.
Med.sestre/tehničari i liječnici ne smatraju se službenim osobama,kada je u pitanju napad na njih,ali jesu službene osobe,ako se brane!
Mi,kao i nastavnica iz Splita,odgovorniji smo od napadača,naša krivica je uvijek dvostruko veća!
Mi nismo osobe,koje imaju obitelji,naši životi su bezvrijedni.
Živjeli nasilnici,njihovo je carstvo ovozemaljsko!
Kako stvari stoje,čini mi se da ćemo im morati zahvaljivati što nas ponižavaju i udaraju,jer samo tako možemo dokazati svoju humanost...

"Dok stoji pravo jačega, nitko nije siguran za košulju svoju."(A.Starčević)

Ono što sigurno znam jest:većina nas,zdravstvenih radnika,radimo ovaj posao jer ga volimo,jer smo humanisti.
Nasilnici nam to nisu dali,pa neće nam to ni moći oduzeti!
Hvala svima,koji nas podržavaju i razumiju!

VARLJIVA STVARNOST

Večeras,neznam više na kojoj tv,u dnevniku, velike oči kamere uprte u predsjednike dvaju stranaka.
 Stavka je vezana za srdačno,naglasak na SRDAČNO-rukovanje,pa je čak jedan blago potapšao onog drugog po ramenu,(a možda i po dupetu,ne sjećam se) ,ali znam da su novinari izmjerili čak i vrijeme koliko je trajala ta srdačnost!
Kakva vijest!
Je li moguće da novinari zaista misle da mi vjerujemo kako su dva politička tabora takvi "smrtni"neprijatelji,da uopće ne komuniciraju?!
Još više se pitam vjeruju li u to svi oni,koji daju glas ovima ili onima?!

Sjećam se jednog svog pacijenta,koji je bio lokalni političar za bivše Juge.
Srela sam ga nakon dugo vremena,skoro ga nisam prepoznala,jer se jako dobro oporavio.
Upitavši ga ide li i dalje u gostionice,odgovorio je:
-Naravno da da!Sestro,pa tamo se odlučuje o vašoj sudbini..!
Gledala sam ga iznenađeno..Shvatio je da u prvi mah nisam razumjela poruku,pa je dodao:
-Ne ide se tamo samo piti.Tamo i prijatelji i neprijatelji kroje "svoje odijelo",ali i uzimaju mjeru jedni drugima!
Divota jedna.
Taj dijalog mi je rasvijetlio pogled prema politici i političarima.
Pred svjetlima reflektora veliki rivali,protivnici na svim bojnim poljima,postaju druge i drugačije osobe kad ih oko javnosti ne vidi.
Zapravo,možda su tek tada ono što uistinu jesu-obični smrtnici.Mi,koji im dajemo svoj glas,dajemo im i priliku da ,boreći se strastveno za svoj opstanak u vrhu vlasti ,postanu napaljene zvjeri,kako bi opravdali svoje postojanje.
No dobro,i to je za ljude...
Jer da nije,sigurno ne bismo imali situaciju u kojoj dvije strane verbalno kalkuliraju javno s trećom,a potajno podmeću s obje strane nogu,ne bi li se neko potep'o i pao..pa su neki  već pali.
A ta treća strana,izgubljena u stvarnoj surovosti političkih previranja,inzistira na nekom novom receptu spasa,pa čak predlaže tehničku vladu.
Za mene je tehnika nešto vezano za popravke.
Popravljala sam veš mašinu,auto,kompjuter,vodovodne cijevi...
Šta bi to popravljala tehnička vlada?
Mijenjala stare šarafe novima,olovne cijevi plastičnima?
Pa ja sam svog golfa 2 popravljala sto puta,ali nisam uspjela od njega napraviti novi auto!


Da me se pita,ali ne pita,dala bih savjet jedne svoje prijateljice sa fb:
 Il'  stisni,il'  prdni.



Još bolji bi bio grafit:

Glasove smo vam dali,
muda si nabavite sami!

OČI SUDBINE

Mi u Hrvatskoj ovih dana bi mogli pjevati:
izbori su,izbori su,i ludi su dani..
Prvi puta je neka nova snaga malo protresla gaće dvijema moćnim strankama.
Običnim smrtnicima neće se još dugo ništa posebno promijeniti,najmanje na bolje,ali dobro je to što se,konačno,pokazalo da narod počinje dizati glavu iz brloga politike neprikosnovenog dvojca.
Svi dosadašnji pokušaji nekih drugih stranaka istopili su se brzinom kojom su i nastajali.
Uglavnom zbog pohlepe za političkim pogodnostima pokopali su sami sebe.
Hoće li i tako proći i ova nova struja,neznam,vrijeme će pokazati,ali prvi puta dvojac je onemogućen da odlučuje sam,što je dobra podloga za neke buduće početke,jer birači se konačno polako čupaju iz kandži jeftinih uvjeravanja,traže ozbiljniji i pošteniji stav.
Osim toga,preferencijalno glasovanje govori da narod traži od političara odgovornost imenom i prezimenom!
Mediji nas toliko bombardiraju mogućim opcijama koaliranja,da je to postalo skoro degutantno.
Svi postojeći problemi maknuti su u stranu,kao da ih nikada nije ni bilo.
A postoje...
U moj grad se slijeva rijeka prognanika-migranata,koji idu za boljim i sigurnijim životom.
U odnosu na sve rute,koje su prošli,ovdje im je najciviliziraniji prihvat,imaju i zdravstvenu skrb.
Par njih je već dijalizirano u mojoj bolnici,rođena je i jedna beba,saniraju se rane od pješačenja,kojekakve stare traume,ozljede...dakle,njima se događa sve što se može dogoditi i nama.
Na licu svakoga od njih može se pročitati beskrajna zahvalnost za učinjeno.
No,ne lezi vraže,našao se naš čovjek,neki jako "brižan",kome se ne sviđa sva ta organizacija,pa je konstatirano kako zdravstvene usluge nisu dobre.
Taj "netko" sigurno nije kampa ni vidio..
Neki sve osuđuju,ali sreća pa je broj takvih homofoba u mom gradu beznačajan.
Ljudi pomažu kako znaju i mogu i na to sam jako ponosna.
Snalazimo se na raznorazne načine,jer je jezična barijera najveća zapreka.
Sa prvim pacijentima u pratnji je bio prevoditelj,što mi je olakšalo rad,ali kako ih nema puno,dala sam si za pravo da zadržim tel.broj to mladog prevoditelja-zlu netrebalo-i neki dan se pokazalo kao dobar potez.
Dovežen je čovjek sa bolovima u prsima,pa sam odmah nazvala Badija,zamolila za pomoć i putem mobitela smo se sporazumijevali sa pacijentom.Sve je završilo na obostrano zadovoljstvo,a za dobrobit tog čovjeka.Strpljivo je sačekao policiju da ga otprati do kampa i stalno se zahvaljivao...
Hvala Badiju na pomoći,sigurno ću mu još dosađivati..

Sjetih se Đoleta:

A, vidiš neko to od gore vidi sve
povlači te konce, igra se
postavi na svoje mesto
svako dobro, a zlo jos pre
Sve vide oči sudbine

ŠTO (NE)UČINITI

Unazad,nešto više od mjesec i pol dana,u mom naselju odjednom se pojavilo jako puno "odraslih" mladića i djevojaka,valjda su naglo narasli.
Od nekih 15-tak djece do 10g starosti,odjednom su,u tako kratkom periodu, nastali momci i cure od 15-16g!?
Neka instant bića,jer do tog vremena u parku ispred moje zgrade,igrala su se dječica...
To znači da su se odjednom počeli skupljati oni,koji se sklanjaju iz svog kvarta,jer tamo bi bili lako prepoznatljivi.
Imala sam prilike vidjeti ih kako čoporativno dolaze iz drugih dijelova grada.
Nemam ništa protiv mladih,volim čuti smijeh i igru djece,ali čini mi se da djeca sve manje,ili uopće ne izlaze u park,jer se roditelji boje pridošlica.
Nekoliko susjeda šetalo je svoje kućne ljubimce,pa su znali stati,popričati.
Nema ih više...
Ti mladi ljudi galame,viču,psuju...povraćaju po parku,ispuštaju neke čudne krikove,nadglasavaju se u tome,valjda žele da se njihov glas što dalje čuje..
Jednog susjeda su gađali kamenom dok je vozio auto,iako im ništa nije rekao.Ja sam čekala prijateljicu da dođe po mene,ali nisam obraćala pažnju na njih,čak nisam ni shvatila šta se dogodilo,dok nisu počeli trčati.
Jednostavno su bacili kamen,i razbježali se.
Jedan dan su se nabacivali staklenim bocama od 0,5 l,gađajući ih nekim željeznim šipkama,a onda su gulili koru sa drveća sa tim istim šipkama.

Vrlo često se počnem pitati da nisam slučajno u nekom Zoo vrtu?!
No,životinje će se glasati ako su gladne ili ako brane svoj teritorij,a ovi "čudnovati kljunaši"od mladih ljudi imaju još čudnovatije oglašavanje...strašno za slušanje!
Donijeli su odnekud,u privatnom aranžmanu,klupe,iako park ima svoje,namjestili improvizirani stol,okupirali zelenu površinu i tu se razbaškarili,toliko da su im baška noge,a baška patike.

Smeće je razbacano nemilice,i kolikogod se radnici Komunalca trudili održavati park,toliko je on sada uništen.Klackalice i ostali dodaci za igru djece su pokidani,polomljeni...
Ono što je najčudnije,svi stanari okolnih zgrada,pa i moje,šute,sakriveni u mišju rupu.
Nazvala sam Komunalac i zamolila samo da uklone te klupe,no odgovor je bio da oni ne smiju dirati privatno!?
Privatno na javnoj površini!?
Na tu primjedbu gospođa mi je rekla da se trebam obratiti komunalnom redaru.
Savjetovano-učinjeno!
Odgovora nema ni dan-danas.
Dobro,odgovor nije nužan,ali ni učinjeno nije ništa.
Neznam što bi tu policija mogla učiniti,osim rastjerati ih jednom,no sumnjam da se ne bi opet vratili.

Ne bih ovo pisala da me ne kopka što se to događa u glavama tih mladih ljudi.
Gdje se izgubio onaj osjećaj za druženjem,smijehom,udvaranjem,veseljem?
Oni su nesmetano okupirali taj dio prostora,bez osjećaja za sve oko sebe,pa i bez osjećaja za vlastito zadovoljstvo i zabavu.
Je li to ljudski gen mutirao u nešto meni nepoznato i strano?
Alkohol i droga su postali smisao sreće i zadovoljstva,daju im umjetnu snagu da vladaju svojim dijelom carstva,sve van toga je nevažno.
A mi šutke sve to gledamo...

PROTEKCIJE

Ovaj pojam bi trebao imati pozitivan predznak,ali je postao poput robe,koja se često nosi i pere, pa izgubi svoju kvalitetu i pohaba se.

Postao je otrcana fraza...

U našem svijetu taj pojam se koristi kao postupak za brže rješavanje statusa zapošljavanja,sudskih postupaka,kod postupaka plaćanja kazni,dobivanja bržih termina u zdravstvu...nema čemu ne služi.

Poznanstvo i veza su u našim glavama neophodni u svakom segmentu života,pa i kad se vadi krv u laboratoriju,ili čeka u Hitnom prijemu...

Na ovu temu me potakao komentar na fb kako će se sad vidjeti ko ima jaču protekciju-riječ je o natječaju za prijem stažera.

Moja iskustva sa tim i takvim protekcijama nisu uopće pozitivna.

Mora da sam razlog ja osobno,ili da moje protekcije nisu bile "prave",ali nikada nije upalila nijedna,a usput su se izrodili problemi.

Nedavno sam počela rješavati problem sa kreditom u banci.

Kako sam se uvjerila odavno da mi je sve brže redovnim putem,tako sam i krenula.

Međutim,kako ništa nije baš tako jednostavno,naravno da su se i ovdje zakotrljali neki neriješeni,stari problemi.

Treba mi potvrda o bračnom statusu,obzirom da živim sama,jer da imam bračnog partnera,morao bi mi biti jamac,ovako jamac ne treba...?!

Priložim rješenje o rastavi braka,kad ono nije ovjereno 15 dana nakon isteka prava na žalbu,pa time ni pravovaljano.

Nije pravovaljano 30g?!

Pojma nisam imala,jer mi to rješenje nije trebalo nikada.

Ok,odem u Sud,ovjera obavljena za 5 minuta.

Sad treba rodni list,na kojem to piše.

Svega  mi,pojma nisam imala da bračni status piše na rodnom listu!

Odem u Županiju,podnesem zahtjev,kažu doći će rješenje o upisu u registar na kućnu adresu sljedeći tjedan,a za sve ostalo treba oko 15 dana,pa s tim papirom dođite da potpišete da se odričete prava na žalbu.

Kakvu žalbu,za nešto što sama tražim?

Ali,napravih to,i s tim u drugu sobu po rodni list.

Ljubazna Gospođa me priupita koliko mi je to hitno?

Odgovorila sam iskreno da nije pitanje života i smrti,ali da mi je rješavanje kredita već započeto i da brzina rješenja ovisi o tom komadu papira.

Gospođa me pogleda ,pa upita:

-Možete li pričekati 15 minuta?!?

Jesam li dobro čula...15 dana ili 15 minuta?!

-Ma 15 minuta!-reče Gospođa.

U toj pauzi sam nazvala Bankara i javila radosnu vijest,na što on reče da odmah,čim dobijem papir dođem.

Hoće li mi itko vjerovati ako kažem da sam po dolasku u banku,bila ponuđena kavom od strane Bankara?!

Ne bih ni ja vjerovala da nisam doživjela!

Hoće li mi itko vjerovati da osobno ne poznajem niti Gospođu iz Županije, niti Bankara?!

Hoće li itko vjerovati da za sve ovo niko nije intervenirao,dakle nije bilo famozne protekcije na naš način?!

************************************************************************

Razlog zašto pišem gospođa sa velikim G i bankar sa velikim B, jest njihova profeisonalnost,ljudskost i empatija.

Hvala im.

Ovo pišem jer sam i dalje uvjerena da postoje ljudi,koji rade po savjesti,koji ne padaju na niske pobude,a istovremeno su strogo profesionalni.

Vjerujem čak i u to da su takvi većina,što god tko mislio...

DEVALVACIJA LJUDSKOG UMA

Danima izbjegavam da čitam i gledam slike migranata prema Europi.
Izbjegavam,jer mi je mučno da gledam nešto što ne odobravam,nešto sa čime se ne slažem,a to je progon ljudi.S jedne strane,nedaju im normalno živjeti njihovi,s druge ih ne prihvaćaju oni,za koje su mislili da su im spas.
Migracije ljudi su postojale oduvijek,ali u ovolikoj mjeri ,čini mi se,nikada u ljudskoj povijesti,osim za vrijeme 2.svjetskog rata.
Na twiteru sam naletjela na sliku mrtvog dječačića,kojeg je more izbacilo..
Prizor strašan,da strašniji ne može biti.
Teško je za gledati,ali stavljam sliku nek'  se spominje i pamti:

Na jednom portalu napisan naslov:MORE IZBACILO DJEČAKA,KOJI JE MISLIO DA ĆE MU EUROPA POMOĆI!
To dijete je staro 2-3g,vjerovatno još nije ni pošteno naučilo pričati,a kamoli da je znalo gdje je Europa,i što je to uopće!Neko je drugi mislio za njega,možda roditelji,možda neke organizacije,neznam,ali tko god jest,nije se pokazao kao osoba od razuma.
U glavi mi se vrti bezbroj slika:od neimaštine,straha,fijuka metaka... i milijun drugih prizora,koje čovjeka čine nesigurnim i nesretnim u vlastitoj zemlji.
I bezbroj pitanja o tome što je pravi razlog da ljudi tako masovno bježe?
Ko je taj,ko im je rekao da je Europa oaza mira i sreće?
Ko je taj,ko im je rekao da je baš Njemačka obećana zemlja?
Ko je taj,ko im je rekao da su europljani ti,koji daju ruku spasa,pa su masovno pohrlili u neizvjesnost i tako u ralje nesigurnosti gurnuli sebe i svoje obitelji?
Neko se ozbiljno poigrava sa ljudskim životima,zbog bolesnih vizija,jer ova situacija nema drugog objašnjenja.
Što je to u ljudskom umu da manipulira životima drugih ljudi?
Ko su ti gospodari vremena i ljudskih sudbina?
Koliko god se ljudski rod ponosio sobom,kao najinteligentnijim bićem,čini mi se da je sa svojim bezumljem sam sebi najubitačniji!
****************************************
"Zemlja se smiri, voda se povuče, ali mi ostajemo takvi kakvi jesmo - često gori od elementarne nepogode. Biće još katastrofa, no sve se da ponovo izgraditi. Ali, ko će ispraviti, ko će zaliječiti zlo koje, svako malo, u bizarnim izmjenama ljubavi i mržnje, činimo jedni drugima?" (A,N.)

PITANJCA

Pogled blogera iznutra-odgovor na pitanja s bloga  putopisca,putnika i novinara


1.Putovanje s kojeg vas prate najljepše uspomene?


-Pa nisam imala neka svjetska putovanja,ali bogme,nije bilo putovanja dalje od SB-a,a da nije bilo nekih bisera,kojih se rado sjećam.


Neki nisu za priču...


2.Kako izgleda sloboda?


-Nerazjašnjen pojam,kojem svako dodaje svoja pravila i smisao.Za mene je to veličina svijesti o svemu što me okružuje,pa mi to,slikovito,izgleda kao raznobojni mozaik svega i svačega do čega držim,što radim i o čemu razmišljam



3.Koje je boje srića?


-Sve ovisi koja boja se izlije kad emocije buknu...Do tada bezbojna.



4.Kad ćete reći da ste uspjeli u životu?


-Uspjeh je kad kad se ujutro dignem,a ništa me ne boli.Obavezno se uštipnem,da vidim jesam li živa,pa ako boli,eeeeee-to je to!


Ipak,općenito,uspjela sam u puno toga.



5.Šta kod ljudi cijenite-humor,inteligenciju ili stabilnost?


-Najbolji je mix to troje,ali humor ruši sve barijere,oslobađa...



6.Razumijete li nogometne navijače?


-Ne razumijem ni šta je to u ljudima da sumanuto trčkaraju tamo-amo za nekim okruglim objektom,punim zraka,ali dobro,tu pada velika lova,a ne treba velika pamet,ali navijače zaista ne razumijem,ni nogometne,ni političke...


7.Koje jezik ili narječje vam je najmilozvučnije (osim vašeg naravno)


-Sarajevsko narječje - legendarno!


8.Jedna stvar koju ste željeli napraviti, a još niste?


-Putovati,putovati...a kako stvari stoje,ni neću.


9.Vaše malo praznovjerje ako ga imate


-Imam, kako ne!?Svrbi lijevi dlan,kažu to je lova,a onda za dva dana sjedne plaća...pa ko ne bi vjerovao?Sve prestaje kad zasvrbi desni ,jer sam od češanja istanjila kožu na dlanu....



10.Nervira li vas više – kad ne možete naći cipele vašeg broja ili kad za vrućeg dana zaboravite kruh kupiti i s pola puta se morate vratiti u dućan

-Cipele me zezaju,od cijene do broja..."noge ličke,a cipele bečke", ko bi to skombinirao?


11.Razlikujete li č i ć (vrlo bitno pitanje) i kako?


-Savršeno!Valjda zato što,kad sam ja išla u školu,ništa nije bilo ni tvrdo ni meko,nego slovo č i slovo ć-aleluja!Ako je slučajno pamet bila tvrda ili meka,učiteljica opali packe ili stjera u kut,pa ti vidi...






========================================================


Meni tema bila zanimljiva,pa sam se malo zabavila...

FB

Fb nije FBI,ali za mene je postao.
Nakon noćne smjene,po svom uobičajenom protokolu,skuham si kavu,upalim pilu,

i nastane "simfonija"klikova..te malo portali,pa malo igrice,pa srk kave,i za kraj- fb,
Kad ono-neide!
Neda pa neda!

Probaj ovo,probaj ono,osvježi lozinku,joker ZOVI ne pomaže,jer gospoda traže moje osobne podatke,kao potvrdu da sam to stvarno ja.

Kako da im potvrdim da sam to ja,kad ni sama neznam ko sam,nakon 24h rada,heej?!
Treba slika bilo kakvog dokumenta,navodno bez onih sitnih podataka,ali treba moj ID.
Majke ti,pa šta im je to,ima li za kupiti,da odem u Bosanski Brod,možda je jeftinije,ionako tamo idem po zadimljeni,smrtonosni doping?
Ionako mi je taj "doping"stvarno vjeran,ne traži ni ID,ni osobnu,ne pamti moja ni glupa ni mudra razmišljanja,jedini me pozna u dušu,vidi me krmeljivu,i namirisanu,veselu i posvađanu sa samom sobom,ali mudro sagori,sve pretvori u pepeo i dim.

Tako se ja odlučim da pokopam svoj fb profil.

Karmine su u tijeku,uz jednu krofnu iz Bosso trgovine,

miris kave i

kreacije dima cigarete.
Aleluja!
Uh,oprostite...AMEN!

Suze presahle,ali iz nekih sasvim drugih razloga,jedino će mi faliti moji stari,vjerni prijatelji,koji više ne komuniciraju na ovako zastarjeli način,koji je meni još uvijek najbolji..

Messenger je ostao na iphonu,ali iz nekog razloga poruke ne mogu primati neki prijatelji,moguće da ga nemaju  na svom telefonu...
E sad,moram priznati,malo mi fali taj fb,jer tamo je bilo svakakvih ljudi,kao u logoru:fanatičnih vjernika i "vjernika",fanatičnih političara i "političara",promatrača poput skrivenih kamera,svađalica,nekih dosadnih,stalno i vječno zaljubljenih,ponavljača istih tema,hvalisavaca,lažljivaca,opsjednutih brojem lajkova...ali i vrlo kvalitetnih ljudi,zbog kojih sam tamo i bila...
Sad,šta je-tu je,kad se jednom umre,umre se i to je to,jel'  tako..

Više sreće drugi put,na neki drugačiji način,na nekoj boljoj mreži...

MUŠKARČINA

Stanujem u dijelu grada,u kojem se ne sjećam je li ikada bio kafić,tako da si mogao onako,po želji,izaći neobavezno,popiti kavu.
Sjećam se da je jedino bila neka gostionica,ili što već,u sklopu nekadašnje samoposluge,u koju baš i nisam rado išla,zbog alkosa,koji su se tu stalno vrzmali i uvijek nas,tada mlade,pratili "zanosnim"pogledima,krvavih očiju.
Vampiri su ,u odnosu na njih,za mene tada bili prinčevi.
Neki dan me kolegica nazove da odemo u kafić na kavu.
Bila sam umorna,nakon smjene nisam za hodati ni po stanu,a kamoli do grada,kad ona meni reče da je to kafić u našem komšiluku,novi.
Opaa!
Odustale smo,ali zato smo danas moja mlada  susjeda i ja otišle,jer je od nekoga dobila 2 bona za kavu baš u tom kafiću,pa smo odlučile malo se počastiti.
Na terasi kavića sve mladi ljudi,neki motoristi,samo ja metuzalem među njima.
No,dobro,nije to bio neki problem,sve dok za susjedni stol nije sjeo neki glasan tip,koji je,očito,želio biti silno simpatičan mojoj mladoj susjedi,pa je započeo sa samoreklamom:

-Neki dan ja korzu,vaki lepo zalizan,nalickan,kad meni veli neka baba.e sinko lep si ko gospa!
Neznam jel to ona meni zato što sam stvarno lep,il zbog mog auta...!

Nas dvije smo se nasmijale,u prvi mah nam je to bilo simpatično,ali nakon par minuta zanosni momak počinje opet istu priču,valjda da pojača dojam.
Nakon par minuta je počeo šetati,valjda da pokaže zanosan stas,ukrašen  pivskim trbuhom.



Kad sve to nije  upalilo,odjednom je počeo istresati balce iz nosa po betonu terase.
Prvo značajno stisne jednu nosnicu,pa šmrkne iz sve snage,pa drugu, i onda odmjeri domet...da balci mogu ubijati,nas dvije bi bile u komi!
Kako je kiša počela lagano padati,a onda još i šmrklje ponosnog zavodnika,nama se digao želudac,a sa njim i noge,pa smo otišle.

Nakon ovoga čisto sumnjam da ću skoro otići tamo...bojim se da ću,profesionalno deformirana,mladom,balavom zavodniku  preporučiti da hitno ode na ORL i riješi problem..

SAVJEST-PRIZIV

Ovih dana je stalna tema "tableta za poslije".
Nisam čitala sve komentare,jer već postaje pomalo gadljivo to analitičko raščlanjivanje velikih i umnih mozgova,dobrih znalaca svega i svačega.
Ministar ,koliko sam shvatila, tu čarobnu tabletu pokušava zamotati u celofan:odobrio bi ju da bude u slobodnoj potrošnji,ali pod strahom da ga se ne optuži da tako smanjuje natalitet u Hrvata,odgovornost prebacuje na ljekarne,pa čak ih poziva na mogućnost  priziva savjesti!
Priziv savjesti je čin razilaženja s politikom države ,organizacije ili odredbama društva ili ustanove.

Ljekarne su svugdje u svijetu samo trgovine,uslužne djelatnosti,koje moraju kontrolirati kvalitetu,broj, vrijednost i što sve ne,proizvoda,koje na liječnički recept isporučuju klijentu-pacijentu,ili prodaju lijek,koji je država odobrila da se,kao takav,može koristiti u slobodnoj prodaji.
U tom poslu ne vidim nikakvu odredbu,s kojom bi se neki farmaceut razilazio.
Kako nam demokracija pruža sve više mogućnosti,tako neke farmaceutske proizvode sada možete kupiti u trgovinama,koje prodaju higijenske artikle,poput praška za veš ili suđe...
Znači li to da nam se može prodavati nešto,što bi prije ličilo na svetu vodu:ne šteti,a možda bude i od koristi!?
Pitam se treba li tu priziv savjesti,jer uzima se naš novac za nešto što baš i nije dokazano korisno?!
Dobro,niko nas ne tjera da to isto i kupujemo,dakle,odluka je na nama.
Možda neki od njih to i ne bi prodavali,da ih se pita,ali u tom slučaju nije im dana mogućnost priziva savjesti,jedino što bi u tom slučaju prizvali jest-zavod za zapošljavanje!
Kad je u pitanju ta čuvena "tableta za poslije",sexa naravno,razgovarala sam malo sa prijateljicom,koja je u tim vodama,i nije baš sigurna u princip djelovanja.
Navodno bi ta tableta trebala spriječiti da se ev.oplođeno jaje implementira u maternicu.
Ok,ali neznam kakve veze to ima sa ljudima,koji rade u ljekarnama,i kojima je to jedan od milijun proizvoda?!
Kako bi to  žene trebale objašnjavati jednoj apotekarici razlog zbog čega traže tu tabletu?!
I to još pred publikom,koja u 3-4 reda čeka pred recepturom!
Pa neće ju piti za zubobolju ili vrtoglavicu!
Farmacija proizvodi i prodaje velike količine kojekakvih proizvoda,sve u ime zdravlja ljudi,i ja se ne sjećam da ih je ikada itko pozvao na "priziv savjesti"što toliko kemije nude ljudima putem reklama na tv-u,preko interneta..
Naravno da u ljekarnama rade odgovorne osobe,koje trebaju i moraju upozoriti na način djelovanja onoga što kupujete slobodno,ili što vam liječnik preporuči,dakle,ono što im zakon i struka nalažu,ali ne vidim niti jednog razloga da bi trebali izigravati dežurnog policajca i ispitivati ko je kad...s kim...u kojoj pozi..je li pukao kondom,je li bilo silovanja...
Kako je krenula ta savjest,pitanje je dana kada će doći trenutak da vas pitaju koje ste vjere,nacionalnosti,jeste li gej,idete li kod psihijatra,ko vam je prvi susjed,pa na osnovu toga dozvoliti da kupite bijelu tabletu

,jer zadovoljavate kriterije,
ili crnu

...,ako nezadovoljavate.
I to sve čini politika,svjesno ili ne,sve u svrhu opstanka na vlasti.
Što je najgore od svega,prihvaćamo takva uvjetovanja.

Čini mi se da nam se sve više brkaju "lončići"..
Što više prizivamo savjest,sve manje smo savjesni.

ČEKANJE

Nije da se u mom životu ništa ne događa,događa se,ali to su tako udrobljene stvari,da je "bosanski lonac"šala naspram moje svakodnevice.
Vjerovatno je tako i drugima,samo ne pišu blog,a to je strašan propust..




Na poslu smo dobili blago pojačanje snaga,nadamo se da će biti trunku lakše,iako je,uglavnom,takva gužva da bi i duplo pojačanje bilo tek kap u moru.Oni glavni,najodgovorniji,brinu za svoj status,tu i tamo bljesnu kakvom mudrom odlukom tek da nam se zamažu oči,kako bi na izborima glasali "baš za njih"!
I tako 25 godina..
Za to vrijeme zaradili smo privatizacije,pa propast istih,kredite,čije posljedice su deložacije,jad i čemer ljudi,koji nisu na vrijeme shvatili da prava i obaveze više nisu u istom omjeru,ali i zarađivanje političkih poena pod krinkom zaštite financijski okljaštrenih ljudi i njihovih obitelji.
Branitelji "štrajkaju",pola naroda zna ,pola nezna zašto..da nabrajam dalje-nema smisla...ispast će da smo polovna država...
Na društvenim mrežama vode se rasprave,nekada žestoke,je li bolji hdz ili sdp...a istovremeno imamo nekoliko stotina tisuća ljudi na birou,niko nezna broj zaposlenih,koji mjesecima ne primaju plaću.ili primaju jedva dovoljnu za najosnovnije potrebe za život.
To jednostavno,nije ničija briga,jer trkelja se preko virtuale,ali u stvarnosti,niko nikoga ne podržava..
Industrija propala,kukamo zbog toga,ali i ako bi se nešto pokrenulo,odmah na binu stupaju snage,koje se tome protive,zbog zaštite prirode.
Nekako sam sve uvjerenija da nam je najslađe kukumavčiti..
S druge strane,osobno poznam neke mlade obitelji,koje žive od socijalne skrbi,pa odbijaju posao,jer im je slabije plaćen od pomoći...čudna neka pravila za zemlju u krizi.
Niko ne traži moralnu odgovornost vodećih ljudi,koji su trošili,a i sada troše, naš novac na privatne zabave i zadovoljstva.Tek tu i tamo nekoga se makne,tek da se zamagli stanje.
Istovremeno,ljudima stižu na naplatu neki izmišljeni računi,zaostali od prije desetak godina,sa ogromnim kamatama,koje je teško i zamisliti..očito neko mora platiti račune skijanja,kupovanja firmi,minuse na karticama..
Moja je suha kao Sahara..kartica mislim..
O raspravama o Titu da ne pričam,tj.da ne pišem...
Kako nisam osoba,koja se osvrće unatrag,a ni ne hoda prošlim vremenima,jednostavno mi to "ne sjeda".
Ako ja trebam odgovorno raditi svoj posao,neka to rade i povjesničari,sve drugo nema smisla.
Kada bi se prošlost mogla vratiti,bila bih sretna,jer bih bila mlada,čak 10kg "mlađa" ,živjela sa svojim sinom..
Konačno,red je, neka se i tog,nekada svjetskog čovjeka ostavi na miru..
Zanima me do kada ćemo hodati kroz život s glavom unatrag?!

Često pomislim kako se,zapravo,plašimo preuzeti odgovornost za budućnost.Čekamo da nam ju netko pošalje paketom,upakiranu u fini papir sa mašnicom i mirisnim cvijetom.
Jasno je da nikada nije bilo apsolutno svima dobro,a niti apsolutno svima loše,ali da je većini loše,a da se pritom dijele,prepucavaju i troše sebe za "šarenu laž",umjesto da se za sebe bore,to je valjda svojstveno ovom vremenu širom kugle zemaljske,a mi,kao suvremeni svijet,odmah pokupili taj "virus".
Eto,konačno smo slobodni...možemo beskonačno kritizirati,lajati na zvijezde,mlatiti praznu slamu,čekati da se dogodi neko bolje sutra,ali samo čekati,ne čineći ništa da se ono zaista i dogodi.
Neko je rekao:rad je stvorio čovjeka,ali čovjek ne voli svog stvaratelja.

A oni,koji ne žele živjeti od čekanja,jednostavno odlaze...

BAKSUZLUK..

Ovaj vikend je bio,kao rijetko koji u zadnje vrijeme.,Neznam bih li rekla je li dobar,pa sam sretna,ili loš,pa...

Znate ono,kad te krene...

Jučer sam se digla ranije,popila svoju kavicu za "popudbinu",ali nešto sam bila smuvana,pa fali ovo,pa fali ono,tako da sam u zadnji tren uzela stvari i krenula na put metropole,zbog obuke u struci i testiranja.

Nešto mi se baš i nije išlo,nisam učila,nije za svakoga svašta,ali kud svi Turci,tu i mali Mujo.

Nisam došla ni do pola puta do bolnice,gdje sam se trebala sastati sa kolegama,pred jednom kućom zaustavi me stariji gospodin sa štakom u ruci:

-Gospođo,molim vas,pomozite mi,Anđa pala,ne mogu ju dići!

Pomislih u trenu kud baš ja,već kasnim,ali nema NE,već ulazi u tuđu kuću bez komentara...Anđa stvarno sjedi na podu,jauče...Odnekud se stvorio i neki njihov susjed,obavili smo to stručno,posjeli Anđu na stolicu i ja nastavila svoj put.

Pred bolnicom kupim žvake,žena vrati kusur,on ispadne i otkotrlja se ispod kioska...k vragu,nemam vremena tražiti ga,okrenem se i odem.

Put do metropole je prošao..pa bez velikih problema,osim što nas je navigacija odvela skoro do Samobora,pa smo malčice zakasnili na predavanje...

A predavanje-šta da kažem...driling od 9h,uz pauzu za ručak i jednu pauzu od 15min.a ostale po 5 minuta.Poslije 17h nisam pojma imala šta ko od predavača trkelja...mogli su me i psovati,vjerovatno bih rekla:

-Hvala lijepo..

Kad sam na pauzi došla da se prijavim na recepciju hotela,vele:

-Možete se prijaviti tek iza 14h,soba nije prazna...

Predavanje je trebalo završiti u 19h,ali naša predavačica se uživjela,pa je moja grupa završila u 19:20,

Kako sam se sa svojim prijateljima dogovorila da ćemo se naći oko 19:15,ja sam izletjela prva van,znam da me čekaju,javila sam im se,a onda požurila na recepciju.

Mlada dama na recepciji kaže:

-Vas nema ubilježene!

-Kako me nema,evo kopija plaćenih računa!

Ona malo gleda,nekoga je zvala..nakon desetak minuta,pozove me i pita jesam li ja-pa kaže ime,ja odgovorim da nisam,ali da mi je to glavna sestra..no stvar se ipak riješila.

Da ne bi meni večernjeg druženja sa mojim dragim prijateljima- Lomic,Garavica i Jole,majke mi,ako se ne bih vratila istu večer kući.Napričali smo se,a mogli smo još,samo me umor ubio...staritis valjda čini svoje...

Kad sam došla u hotelsku sobu,stavim iphon da se puni,jer se baterija već potrošila.Nakon pola sata,vidim baterija sve više crvena,uskoro će se ugasiti.Okreni ga natraške,naglavce,uvrni,izvrni,promućkaj,istegni,zategni,ma ni makac!

Tako nekih sat vremena...

Krepao punjač...

Sve ok,k vragu i iphon,ali kako ću se probuditi ujutro?

Srećom pa su na stoliću bili neki papiri od hotela,pa sam našla broj,okrenula 9 i  na recepciji naručila buđenje.

Naravno,od učenja ni u..duša mi je spavala.

Danas praktični dio položen uz pohvalu,ali test,pogađate,nisam položila,a i kako bi,kad nisam učila,ali nakon svega mi je to zaista nevažno.

Dan je završio ugodnije od očekivanog,jer smo otišli na ručak sa kolegicama i kolegom iz Bjelovara,ugodno se družili,smijali,izmjenili iskustva,što je za mene nenadoknadivo.

Sve u svemu,nedao Bog većeg zla..

STOP-POLICIJA!

Po svojoj naravi sam osoba,koja poštiva institucije,a od kada radim u službi hitnoće,malo bolje razumijem i posao policajaca.
Naslušala sam se njihovih priča,i iz vlastitog iskustva znam
-sa ljudima je najteže.
Samo nikada nisam mogla prihvatiti njihov stav:ja sam vlast nad tobom!
Sjećam se,za vrijeme Juge,prolazeći bolničkim hodnikom,događalo se da ih sretnem.
Svaki je obavezno rekao:
-Zdravo!-(stav kao da se znamo bar 100g).
Sada samo kažu:
-Bok!-(sve ostalo je isto).

Već sam jednom pisala o nekim iskustvima sa njima,pa tako ni ovo ne smije ostati nezabilježeno.
Prošlu noć vraćala sam se sa prijateljima sa rođendana.
Kako je muž od prijateljice malo "povukao mulj",volan je preuzela ona.
Ona je inače vrlo pažljiva vozačica,poštiva sva pravila,jednostavno-ne riskira!.
Negdje na pola puta do kuće,zaustavi nas policijski kombi,

zatraže dokumente i izvedu prijateljicu van.
Ostala sam u autu,jer uz sebe nisam imala dokumente,pa se nisam željela petljati,ne očekujući bilo kakav problem.
Kako se ona nije vraćala,ipak sam izašla da vidim što se događa...Vidjevši ju začuđenu,pitam za objašnjenje.
Kaže da su rekli da je iz kružnog toka izašla u krivom smjeru,da je ispred nje bio neki golf,i da je kazna za takav prekršaj 35000 kn!
Ostala sam bez riječi,jer smo tom ulicom išli potpuno ravno,ulica je duga,a izlazak iz tog kružnog toka ne zatjeva,pa skoro,nikakvo skretanje,vozači često,kod izlaska, ni ne daju znak skretanja desno,što nije opravdano,ali...da bi ušla u krivi smjer,morala bi napraviti dobar polukrug,što sigurno ne bi promaklo mojoj pažnji.
Na cesti smo bili potpuno sami, "gluho"  doba noći,ni gradskih kerova lutalica nije bilo,osim jednog biciklista...
Malo su se uzmuvali vidjevši me-koliko nas je to..?
Pokušali smo pojasniti da su nešto očito pobrkali,jer baš svi troje ne možemo biti "munjeni" i ne vidjeti ono što su oni "vidjeli".
Kontrole alkotesta nije bilo...
Tu je započelo "izvlačenje" izgovorima da oni moraju hitno na uviđaj na neku tešku saobraćajku,ali neka gospođa pazi kako vozi i da tu nema rasprave,jedino usmjena opomena da ne smije imati ni suvozača pijanog...
Nisu pisali nikakvu prijavu za kaznu,prijateljici su rekli da je slobodna,a njenog muža,"pijanog suvozača"(onog kojeg nije smjela voziti!),posavjetovali su da malo više pripazi kako mu žena vozi!!!
Dakle:
Ili su se poželjeli malo "šaliti" vidjevši u kasnonoćne sate dvije žene,ili su pobrkali neke dojave,ali u oba slučaja stav i postupak je bio-MI NE GRIJEŠIMO,NAMA PRIGOVORA NEMA!
Imala sam osjećaj prijetnje,ono:ako se budete još protivili,napisat ćemo vam tu kaznu,pa vi dokazujte da niste krivi!

Ujutro sam nazvala kolegicu,koja je radila noćnu,naravno,pogađate-nije bilo nikakve saobraćajke...
Čemu služi policija?
Za vlastite noćne zabave?

2015-ta!

Nisam sigurna ima li svrhe svake godine raditi nekakav rezime godine,koja je iza nas.Kakva je da je bila,prošla je,nema ispravka.
Sretan joj odlazak u životnu arhivu!
A baš ponekad pomislim kako bi bilo jako dobro kad bi se neke stvari mogle "delete",ili napraviti ih bar nijansu ugodnijima sjećanju...
Uprkos silnim,nesvarljivo lijepim željama putem sms-ova,wi-fija,direktnim razgovorima,već prvi radni dan zaboravi se sve.
I oni sretni,i oni nesretni,i bogati i siromašni,lijepi i ružni-svi se vrate na staro,pokazala povijest čovječanstva.
Dođe mu to kao točka na kraju još jedne rečenice..
Nikada mi Nova godina,rođendani... nisu bili inspiracija za neke prekretnice u životu.Većinom su to bili trenuci,neke srijede,subote...kad je nešto "kliknulo" u glavi-dosta!Tako su prestajala neka dugogodišnja prijateljstva,za koja mi je trebalo dugo vremena da shvatim i prihvatim da to ona zapravo nisu...i ne samo prijateljstva.
Nakon takvog klika,nisam se više osvrtala nazad,nisam imala potrebu.Djeluje malo surovo,ali put do takvih odluka je bio zaista dug i naporan,usput potrošeno puno životne energije na ljude,kojima treba samo klimati glavom i govoriti:
-Pa naravno!
-Slažem se!
-Da..!
Zašto slavimo Nove godine?
Potroši se na hektolitre pića,od kojeg boli glava,potroši se zadnja lova,od koje isto boli glava..i to danima...
Zar sve to zbog očekivanja da će već sutra,jer je nova došla,sve u našem životu biti novo,kao novi namještaj,ili nova roba?
Iskreno,novu robu najprije operem,jer smrdi po svačijim rukama.
Kako da operem Novu godinu tako da miriše poput jakne iz ormara?
Zapravo, to je stara frajla,zavodnica,koja daje lažnu nadu budućeg sjaja,i svaki puta se tome potiho divimo i željno očekujemo, ne bi li se nasmiješila baš nama...
Zanese..
Tako sam prijateljici,od silnog čestitanja,rekla:
-Sretan  rođendan!
S druge strane žice smijeh...
-Pa nije mi rođendan..-jedva je izgovorila.
-Nema veze,bit će..hahaha!

Zato:

Još bezbroj rođendana doživjeli,neka vam ih podare mnoge Nove godine,zajedno sa 2015-om!

VARANJE

• "Svi ljudi bivaju u svojim nadama razočarani, u svojim iščekivanjima prevareni."(Goethe)

Ovih dana vjerovatno i sami doživljavate česte pozive svojih mobilnih operatera,jer se svojski trude raditi onako kako im naziv nalaže:nemilice operiraju po ljudskim mozgovima,tražeći žrtve,koje bi nasjele na njihove blagdanske ponude.

Sa sigurnošću računaju na potrošačku gungulu,u koju bi mogao  zalutati dobar broj naivnih ljudi.

Tako sam i sama imala poziv sa nekog,meni nepoznatog broja iz T-coma,koji mi je nudio uslugu jeftinijeg paketa,obzirom da svaku uslugu plaćam pojedinačno.

Kako sam zbrajanje i oduzimanje jako dobro naučila još u osnovnoj školi,nisam pristala,jer bi takva usluga bila 10kn skuplja,a ja 100 puta gluplja...

Moja dobra prijateljica je prije 4 mjeseca,u potrazi za smanjenjem kućnog budžeta, u istom centru potpisala  ugovor,bez ugovorne obveze,ali kako se,čekajući u redu,svega naslušala,nakon 3 dana se predomislila i otišla prekinuti ugovor.

Tip za šalterom,očito dojma radi,malo prošetao do susjedne prostorije,vratio se i rekao da je problem riješen.Kad je tražila potvrdu,odgovor je bio da se to više tako ne radi,da papir ne treba...Broj nikada nije korišten,još je kartica zapakirana u kuverti...

Sve je bilo u redu,dok prije desetak dana nije stigao račun od ,skoro,1000 kn za neplaćanje računa.Da stvar bude jasnija,tarifa,koju je htjela,i koja piše u ugovoru,jest 135kn,a račun je na 180kn...!!

Na pisani prigovor,odgovor je bio da su uredno slali SMS poruke o stanju računa,ali i da se računi nalaze na telekom portalu!

Dakle,sms je slan na neaktiviran broj,a računi na portal,na koji ona nikada nije bila ulogirana,jer  jednostavno za taj postupak nezna....preboljela je  inzult!

Usput,vip,čiji je redovan korisnik,svaki drugi mjesec pošalje račun za 30kn veći,iako,po ugovoru, ima flat sve.I svaki drugi mjesec,oni se lijepo ispričaju,s obrazloženjem da će sljedeći mjesec biti račun smanjen za tu svotu,pa joj pošalju račun na redovnu pretplatu,umjesto da redovnu pretplatu smanje za 30kn,obzirom da su prevarom uzeli 30kn više od potpisanog!

Ovih dana bombardiraju nam mozak i političari,čija se zanimanja zasnivaju na čistoj prijevari,jer vlast je slast,pa se sredstva i način ne biraju,a niti vokabular im nije probran...

Ne daju nadu...

Žao mi je branitelja,ali...

Borili su se za državu,ali nisu stali na trg,kada su iz svojih kuća izbacivani na tisuće ljudi zbog ovrha,kada su zatvorene firme,prodane za kunu,a ljudi izbačeni na ulicu,bez sredstava za život...

Od vrha pa niže,nitko nije spreman na odricanje za boljitak svih...

Pohlepa je postala osobina,koja ne daje zadovoljstvo,ruši granice morala i odgovornosti.

Prijevare su se toliko ukorijenile,da ih je teško dokazati,jer su svi dokazi na njenoj strani.

Za sve što kupujete,sve o čemu odlučujete,morate biti naoružani perfektnim znanjem da ne biste nasjeli i plaćali kamate neznanju..

Zec je u šeširu prevaranata...

• "Brojna su zanimanja koja se zasnivaju na čistoj prijevari. Vračare proriču budućnost, bioeneretičari liječe bolesti, mađioničari proizvode iluziju! Političari i svećenici obećaju neki bolji život, koji se nikada neće ostvariti samo da bi stekli povjerenje. Prijevara nije prijevara ako ljudi žele biti prevareni, jer im to pruža neku nadu." ~ Ivo Brešan, Ništa sveto
• 
  

KIRVAJSKA PRIČA

Kad si na godišnjem,a srce kaže:MORE,novčanik odmah veli:NEMORE,onda se odazoveš na ljubazan poziv kolegice da dođeš na kirvaj.
Tako sam odlučila još prije par dana,pa sam sa sobom povela svoju Malu prijateljicu,da dijete vidi šta je putovanje vlakom,ionako je na svakoj relaciji u autu,pa da upozna i drugačiji svijet.
Lijepo smo sjele u jedan putnički oko podneva i dotaljigale se u Donje Andrijevce!
Tamo nas,kao u svakoj slavonskoj kući,dočekao ručak,izobilje svega,neznaš što je bolje i slađe.
Nakon ručka smo otišle do centra,a tamo milijun igračaka i kojekakvih đinđi,ringišpil,konj poni,kojeg je jahala..ma svega,k 'o na kirvaju!
Slikale se,šetale,smijale...
Na povratku svratile ponovo na kavu,večera..ma šta da pričam,još puhćem..
Ponuđeno nam je da se autom vratimo u Brod,ali Mala prijateljica je baš htjela vlakom kući,kaže sviđa joj se vožnja,samo šteta što sam odabrala kratku relaciju.
Kolegica nas je odvezla na željeznički kolodvor,a mi smo se cijelo vrijeme zezale i smijale...kad odjednom-evo vlaka,staje!
-Uh,jbt,Mala, 'ajmo brzo,nit ' ko ulazi,nit 'ko izlazi,pobjeći će-velim ja,pa trk u vlak.
Sjetih se svog prijatelja sa fb,koji je svoju dragu nazvao Usain Bolta,kad je ulazila u vlak,e tako smo nas dvije uletile!

Nastavile mi svoje cerekanje,onako same u kupeu,kad odjednom ugledah:PERKOVCI!
-Auuuuuu,Mala,pa mi smo promašile pravac,ovaj ide u Vinkovce...-velim ja.

-Pa šta ćemo sad?-pita ona.
-Ništa,silazimo!-odgovorih,ali samo što sam to rekla i digle se,vlak krene dalje...hahaha!
-A onda silazimo na sljedećoj stanici...!
-Pa koja ti je to stanica?-pita Mala.
-Vrpolje...-bio je moj odgovor kroz smijeh.
-A kako ćemo nazad?
-Pa vlakom...rekla si da ti je ono kratka relacija,pa smo ju sad produžili..!-odgovorim kroz smijeh.
Sjetih se svog prijatelja Fizyja,da zna kako smo došli u njegov kraj...vjerovatno bi posumnjao u svoje prijateljstvo sa Brodjom...
Nekih sat vremena smo čekali sljedeći vlak, pojele sladoled,popile sok i zabavljale se svojom neplaniranom avanturom,jedino društvo su nam bili komarci....isprdala me,neću ni reći kako...hahaha!
Za to vrijeme se već pročulo u Brodu gdje smo,pa me prijatelj nazvao da pita za vozni red...mami i tati smo rekli  da imamo kolača za popudbinu,tako da nismo ni gladne,a do zime ćemo,valjda,stići kući..

Kad nešto razmislim,baš je dobro katkad,biti malo lud,ima to svoje čari.
Ipak,za svaki slučaj,nemojte to iskušavati..

BEZIMENA

Lijep dan,onako po mom,navukao me na vožnju...do groblja,moje uobičajene destinacije.

Može to nekad izgledati deprimirajuće,ali sad razumijem zašto stari najčešće obilaze groblja;em malo daš duši oduška,vratiš neka sjećanja,em sretneš ljude,koje baš i ne srećeš često,ali sretneš i one,za koje nikada ne bi pomislili da bi se upoznali na takvom mjestu.

Prvo poznanstvo sam opisala na jednom od postova,bila je to moja kolegica po struci,vjerna komentatorica mojih postova-Jednokrili Anđel,koja je prepoznala mene i javila se..i sad se sjećam kako sam bila sretna..:)

Drugi susret je bio na poslu,fb prijatelj je trebao liječničku pomoć,pa je dospio u OHBP...Nadam se da sam mu uspjela pomoći..

Današnji susret nije bio doslovno na groblju,ali nije ni daleko...hehehehe!Smjer nam je bio isti:povratak kući s groblja...

Sišla sam s bicikla,kako bih prešla most na Glogi,a da ne ometam gospodu u makinama od auta i taj tren je cestu prelazio jedan par.Damu sam odmah skužila,radimo u istoj ustanovi,znamo se...pa godinama.

Gospodin kraj nje mi se učinio nešto poznat i,za čudo,brzo mi se upalio "kliker"-pa to je moj fb prijatelj,čije zanimljive statuse rado čitam!

Instinktivno sam odlučila da se javim,pa sam ih pozvala,jer sam bila tik iza njih!!Obje smo se obradovale susretu,a onda sam pružila ruku njenom suprugu i rekla:

-Ja sam....BrodjaSb!

U trenu mi je sinula misao:-Pa ti,ženo,nisi normalna!!Kakvo je to predstavljanje?!Imaš svoje krsno ime,ludo..!

A onda druga misao je pobila prvu:pa da sam rekla da sam Milka,vjerovatno ne bi osmijeh na licu bio tako širok,jer Milku ne pozna...

Prošetali smo zajedno,napričali se o puno stvari pomalo,u crticama,za prvi puta čak više nego bi i pomislili.

Na kraju,razmišljajući kod kuće,shvatih da ova virtuala ima puno svojih prednosti,jedino što zaista više nisam sigurna kako se zovem.

Ko zna kakve nas  još promjene čekaju,moguće jednom postanem bezimena...Umjesto osobne,samo narukvica sa nekim mikročipom,ili neki barcod na čelu...

Jedno znam sigurno:ako ovako nastavim,morat ću u krsni list i osobnu dodati ono BrodjaSb,za svaki slučaj..

MURPHY-k vragu!

"Ako nešto može poći naopako, poći će naopako".
Taj Murphy je bio neki jako mudar čovjek,osvjedočila sam se neki dan.
Trebala sam otići u banku kako bih riješila neke probleme,pa sam se,naravno,odlučila lijepo obući:nove  ljetnje hlače-trofrtaljke,kupljene za 30kn na rasprodaji i,kako je bilo jako vruće,obujem japanke,kupljene  prije 3g, i sjednem ponosno na bicikl.
Vožnja ugodna, vjetrić lagano pirka,čak i po nogama hladi,ma milina jedna!
Kad sam silazila sa bicikla,skužim zašto mi je bilo tako lijepo....hlače pukle na šavu sa strane...ali,šta je-tu je,malo sam ih navorala oko koljena,neće se to vidjeti dok budem stajala u redu za šalter-zaključim mudro!
Krenem ponosno,dignute glave u banku,pravim se da je sve u najboljem redu,zakoračim na stubište,kad ono jedna japanka ostade na pragu..otpala jedna vezica...u trenu sam se ukopala,kao ledenica:šta sad?
K vragu,za sve je kriv onaj Nišimura,ili kako se već zove...!
Imala sam još sat i pol vremena za obavit zadano,pa sam se vratila kući,nabrzaka obukla trenerku i provjerene patike ,pa nazad. u banku.

U međuvremenu,nakupilo se toliko ljudi,kao da banka dijeli lovu badava...ali nisam odustala-sad ili nikad,valjda ću doći na red do ujutro,kad krećem na posao...

Stvar je ,na kraju,dobro prošla,a japanke su skupa sa hlačama,završile u...trebam li reći gdje?

Odlučila sam: više ništa ne kupujem,sve dok moj prijatelj Fizy ne počne biznis sa šivanjem i prodajom svoje fizytex markirane robe!