1.MAJ-SVIBANJ....

 Plavi se Jadran talasa...zanosno, oduvijek, i vrlo primamljivo!!
Ako cijene ne odu gore..hahahahaha!!
A već jesu...odavno!
Tako će za većinu nas plavi Jadran biti mislena imenica,ako imenjakinja ne prestane talasati!!
Dakle, talasanje nije baš uvijek poželjno.
Opet,kako kome i kako kad,ovisno o potrebi.
Neznam hoće li nas ovaj radnički blagdan nadahnuti na promjene na bolje...
Do sada nije baš pokazao neki veći efekt i, da nije bilo graha,imam osjećaj da se za njega ne bi ni čulo...hehehehe!

Morali bi biti odlučniji..

Čestitam vam Praznik rada! 

DAN POSLIJE..

Danas, od ranog jutra,osjećam se nekako...šeprtljavo.
Vjerovatno me blagdansko žderanje utuklo do kraja.
Dobro,nije baš do kraja,ima do tada još dug put,bar ja mislim,ali iskreno priznam da od danas više ne vjerujem u te zeke,piliće i jaja.
A dugo mi je i trebalo...čak predugo! 

Prvo,moj zeko mi se uopće nije javio.
Neznam jesu li mu bile prevelike uši,pa nije mogao ući u moj stan,ili je svratio kod neke mlađe gospojice, a možda mu je ponestalo materijala??..
...ili je možda zalutao negdje u putu..
Bilo bi pošteno da je lijepo rekao da se ne snalazi,posudila bih mu GPS!!
Ovako me ostavio bez  poklona...!

A što sam ja i očekovala..pa ni zečevi nisu što su nekad bili!!

Od pilića se nisam ni nadala,mladi su...

Kokoške k'o kokoške...uvijek kalkuliraju bil'-nebil'?!?
Čak i sa Đoletovim Strašnim Pijetlom manipuliraju,kad sa njima ašikuje.
-Ako odma' pristanem,reći će da sam laka!
-Ako potrčim,mog'o bi odustati! 
-Najbolje da se potepem...i padnem!

Tako ja konačno shvatih da je najbolje držati se one narodne:

Uzdaj se u se' i u svoje kljuse...ako ga imaš! 


 

SRETAN USKRS

Svojim dragim prijateljima,
prijateljicama,
znanima i neznanima,
svima...
svima,pa i njima,
želim 
SRETAN USKRS! 

BLA,BLA.BLA..

   
Zamorile me moje sive stanice...čini mi se da su promijenile gensku boju.

Svaki dan prvo imam ideju za pisanje,ali  spriječi me  neki zvuk telefona,ili neka iznenadna obaveza...razlozi,koje čekam  da dođu,kako bi bili nijemi svjedoci mojeg NE!!

Oko mene sve puno košmara,tjeskobe..ja bih da pobjegnem,ali me vuku za rukav i viču:
-Slušaj me!
Daj-nedaj..!!
Uzmi-ostavi..!!
Pamti-zaboravi !!
Griješi-oprosti!!
Glasno-tiše!
Malo-više!
 ..i tako u beskraj....



...a ja???
Slušam i šutim...
Samo katkad slegnem ramenima od bola i tereta i pomislim:

-Zar je moguće da ne znate,da nema zime,ne bismo znali koliko je proljeće lijepo!? 

RITUALI

 Negdje sam pročitala da Kinezi jedu pse i puno pljuju.Neznam je li to kod njih zbog pasa,ali znam da bih tu teoriju mogla pobiti i to pravim adutima.
Kod nas se ne jedu psi,bar ne koliko ja znam,pa se pitam zašto naši muškarci pljuju okolo,ne gledajući ni vrijeme ni mjesto!?
Naučili od Kineza???
Ne vjerujem,jer u u ovih svojih 52 ljeta,jeseni,zime i proljeća života,vidjela sam pljuvače svih starosnih doba,različitog stupnja obrazovanja...dakle svih fela.

Šetajući danas,malo sam promatrala ljude oko sebe,volim to.
Možda je to fetiš,ko zna,ali može se svašta zanimljivog vidjeti.
Ipred mene su išla dva dečkića-12-14g.i nešto mudro raspravljala.
U jednom trenu,jedan od njih, da bi dojam njegove misli bio efektniji,okrene glavu udesno i pljune u dalj!
Da je samo samo malo desnije zakovrnuo glavu,njegova pljuca bi tresnula ravno u mene.
Promijenila sam smjer hodanja,jer jedino tako mogu izbjeći taj "strasni" čin,moleći Boga da ne naiđem na neku drugu skupinu i tako dođem kući popljuvana,ni kriva ni dužna...

Taj tren sam pomislila:
-Ma koji je vrag tim muškima!?
Bezbroj puta sam imala priliku vidjeti ih,dok su zapišavali ograde ili bandere,kako usput taj čin zaslađuju pljuvanjem u drugom pravcu...
Samo nisam otkrila odnosi li se taj ritual i na pišanje u gaće..
Na koga li misle tada???
Na tzv,prijatelje?
Na punice??
Na susjeda,koji sa ženom pije kavu??
???
Ili je to samo još jedan ritual muškosti,na koji im nitko nije skrenuo pažnju da može biti pogibeljan po slučajne prolaznike!?
Pljuvanje je, ponekad, poželjan čin:
-Ne urek'o se,kako je lijep,puj,puj!
-Zašto pljuješ okolo po meni!?
-Pljuni, pa zaljepi!
-Ovime si mi mi baš pljunuo u lice!!
Ima toga još,ali ipak,čuvajte se da ne ostanete popljuvani,na ovaj ili onaj način! 

STVARNOST

Martin Luther King, Jr.
"Odbijam da prihvatim uvjerenje da su se ljudi toliko tragično upetljali u bezzvjezdanu ponoć rasizma, da svijetli dolazak dana mira i bratstva nikada neće postati stvarnost."

Ovih dana sam u košmaru,kao i većina vas,toliko da ponekad pomislim da je svijet totalno poludio.
Potresi u Japanu i katastrofa koja trese tu zemlju,izaziva jezu.
Moram priznati da se osjećam ružno,kad sjedim za kompom,napr.otvoren fejs,i tema Japan-traži se lajk!
Ne mogu lajkati,ne sviđa mi se situacija,a sama ne mogu ništa učiniti.
Čitajući pismo profesorice,koja tamo radi,ostala sam zadivljena stanjem duha tih ljudi:

'Ukoliko nekome u stanu dođe voda, ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu... Nema krađa, pljački, guranja u redovima...', piše u dirljivom pismu profesorica iz Japana. 
Možemo li se pohvaliti takvim razborom uma??
Možemo!
Okusila sam nevolju i znam da ima ljudi,koji su spremni pomoći.
Ali ima i onih,koji naočigled,uživaju koristeći nemoć.
Krade se u miru,u ratu da i ne govorim..
Surova istina,ali istina.

Ali RAT!?
To mi je najteže prihvatiti.
Razumijem svjetske moćnike,kojima je "crno zlato" bitno,ali ne prihvaćam da to treba rješavati pod izlikom da bacaju bombe,granate,rakete,ili što već,da bi drugi narod živio DEMOKRATSKI!!
Pametan čovjek koristi pregovore,budala koristi silu!
Ne bih se igrala političkog analitičara,nisam kompetentna,ali nekada pomislim da sve ono što se javnosti servira,nema veze sa istinom.
Motivi su neki drugi,ali jedno znam-naš prijatelj Boljun je u pravu,kad je napisao:

rat bi stao
kad bi svatko znao
da majke
i sa suprotne strane
imaju suze slane

ali oni

koji o miru odlučuju

teško suze izlučuju

***********************************************
Privatno,moja situacija je klimava.
Dala sam stan u prodaju ili zamjenu za manji,uz nadoplatu,pa ako iskrsne povoljna prilika..
Ali,kako su mi stalna pratilja neprilike,sumnjam da će se to ostvariti...bar ne željenom brzinom.
A kako bude...

MOJE VRIJEME

Dobar dan,dobri ljudi..

Skoro svaki dan mi padne na pamet da bih mogla napisati ovo ili ono,ali onda neka klapna u mozgu padne i ja odustanem.
Svašta se izdogađalo u zadnje vrijeme,uglavnom stvari nisu osobne,onako baš osobne,ali nisam mogla sebe izuzeti,jer sam smatrala da moram sudjelovati, bar verbalno,ako nikako drugačije.

Kod mene sve stoji,kao da se život mumificirao.
Ne pomiče se ni na bolje ni na gore.
Neznam je li to dobro,jer jednom će se nešto  pokrenuti,a kako će tad biti,bumo videli..
Strah me samo da ne bude,kao što sam napisala na svom statusu na fejsu,da će ovo jednom biti "lijepi i dobri dani"..
Trenutno to nisu..
Već dugo,zapravo, nisu ..
Netko mi je na predhodnom postu napisao u komentaru,da pišem gluposti..uglavnom..hehehehhe!
Vjerovatno je u pravu sa svog kuta promatranja.
Ali nisam kriva što mi se život sastoji, uglavnom, od tih  glupih nijansi.
Te gluposti su mi jako pomagale da preživim,da preskočim neke barijere,da "provarim"život,takav kakav jest.

Malo sam pretjerala sad...napisano izgleda previše sentimentalno,mada to ne doživljavam tako.
Stvarnost mi je, u zadnje vrijeme,bila više  borbena,nego mirna,ali to kod mene spada u radni staž života.
Bitke sa bankom, t-comom, svakodnevicom..uglavnom su obilježene mojim pobjedama,ali rat još nisam dobila.

Trgovina je moja loša strana..lakše mi pokloniti, nego što prodati!
Auto još čeka kupca...
Zainteresirani su skeptični.
Pitaju zašto  tako dugo stoji,sumnjičavo pitaju je li ispravan...ali ni ne daju svoju ponudu cijene!
Stoji auto,ali i moji dugovi...to je ono što mi je najveći teret sada..

Čekam..
..svojih pet minuta.. 




 

14.2.2006-14.2.2011.g.

5 godina..
Prvih 5!!!
Svašta sam pisala do sada..
Šta li ću tek pisati,kad porastem...???
Želim da vam svaki dan, vama netko drag, kaže da vas voli.
Ali, potrudite se i sami to što češće reći...
VOLIM VAS SVE SKUPA!

OTKRIĆE

Ova priča će biti o tome kako se može zaraditi plaća a da ne moraš nužno znati raditi posao,za koji si plaćen.

Naime,u dijelu odjela,gdje radim,već par godina nema tople vode!

Preuređivala se bolnička kuhinja,neko zavrnuo ventile,i više niko nezna ni gdje su,ni koji su,a niti kako se odvrću..ili nešto deveto,neznam ni ja!

Nakon naših silnih intervencija ,ovih dana se krenulo u otkrivanje "kvara".
Ali, kako stvari trenutno stoje,nema tu pomoći,osim ako ne pozovu vidovitog Milana,a mislim-jedino im on može  pomoći!
Jedna od njihovih metoda, vjerovali ili ne, jest da se pusti da curi voda iz svih pipa,koje u tom dijelu postoje!
Tako je počelo prije 4 dana..
Curila voda,curila..ja slušala,slušala,pa mi do*izdilo i i zavrnula pipe!
Danas postupak isti,s tim da nisam mogla unatoč silnom trudu,zavrnuti pipu,jer je majstor bio ljut zbog mog prethodnog postupka zavrtanja,pa je skinuo kapicu,kojom se zatvara.
Obavijestila sam svoju šeficu,šefa...ali majstor je majstor i tu nema boga!Kad majstor veli da je to tako,onda je to tako-amen!
Ipak,pokušavala sam  ga preveslati,makar platila glavom,jer to su silni kubici vode,koju svi plaćamo.
Silno sam se trudila zavrnuti šaraf,koji je virio,ali nije mi baš išlo.Pomislila sam da ću sutra,kad krenem u noćnu,ponijeti kombinirke i zatvoriti vodu,pa nek' puca!
Kad sam krenula kući,sjetim se da kolegicama nisam ni riječ o tome rekla,pa sam se vratila.

Jedna kolegica izađe samnom da vidi,i dok smo pričale o tome,ona otkine komad papira za brisanje ruku,uhvati taj šaraf  i ..klik-ne curi više...
A ja se toliko patila 12h!
Prst mi se ogulio od pokušaja zavrtanja..ah,ah!!

Savjet:-Uvijek sa sobom nosite rolnu,ili bar komad papira za brisanje ruku,to je novi univerzalni alat za kućne popravke!! 

GLUPOSTI

Najprije,hvala vam svima na podršci..
Hvala iz srca..veliko i neizmjerno hvala.
Na ovaj ili onaj način,život se nastavlja.
**********************************
Danas me nazvala mama od moje Male prijateljice i najavila dolazak nakon kontrole kod liječnika.
Desetak minuta nakon poziva,čujem kako je neko dva-tri puta lupio o ulazna vrata.
Kako je naše druženje uvijek vezano za neke šale i međusobne smicalice,tako sam i ja ovaj puta reagirala.
Došla sam do vrata i,želeći ju nasmijati,počela sam vikati:
-Ljudiiii!
-Upomoć!
-Lopovi!
-Zovite miliciju!!
Otvaram vrata istovremeno..
S druge strane tišina... samo je stajala sa partvišom gospođa,koja čisti stubište..
Gledala me u čudu..
Vidjevši njen pogled,nisam se mogla zaustaviti od smijeha,iako sam se silno trudila da objasnim..
Mada,iskreno,neznam bih li i ja povjerovala,da sam čula takav glas,kakav je moj..
Možda je promijenila mišljenje,kad je nakon dvije minute čula moje ime iz prizemlja.
Bila je to moja Mala prijateljica.
Da je došla samo pet minuta prije,ne bi bilo ove priče..

Iskreno,ako i nije,nije me briga... ali neću joj to reći..

29.12.1981.g.-2.1.2006g

MOM SINU... 
NAKON 5 GODINA

Sve ove godine,od kada pišem blog,u ovo vrijeme razmišljam o jednoj te istoj temi,o kojoj nisam mogla do sada pisati...
Vrijeme je to kada svi slave,a ja bih najradije urlikala...i urličem,ali sama sa sobom.
Ne želim ljude ometati svojim bolima, njima nije do toga,a uostalom,svatko ima nešto svoje.
Tako vam se ja uvučem u svoju jazbinu,kopam po sjećanjima.
Nekada zbog njih plačem,nekada se smijem,a bude i trenutaka kada ne osjećam ama baš ništa,ali osjećam tegobu zbog toga.
Najlakše mi je samoj,sve drugo mi je napor i to napor u pravom smislu,skoro fizički.
Najteže mi je kad me ljudi slučajno vide i onda pitaju šta mi je!?
Da se ljutim?!
Iskreno,naljuti me to pitanje,ali šta da radim...odgovorim samo:
-Ništa!Sve ok!
 Onda zaključe da mi je teško samoj...
Ali ja se ne osjećam ni da sam sama, ni osamljena...
Samo mi je oduzet moj san,moj životni cilj,moja nada..
Zapravo,živim životom smrtnika...na ćupriji dobiješ,na mostu izgubiš.
Ono što me održava,daje mi snagu da koračam,jest svaki trenutak proveden zajedno,posebno zadnji..

Naime,pred Božić 2005.g.stanje mog sina se toliko pogoršalo,da sam shvatila da dolazi brzo kraj.
Onaj tren kad sam ga vidjela da od sobe do kupaonice,a to je metar i pol,leluja dok hoda i brzo se hvata za zid,shvatila sam da se više ne mogu ni tren maknuti iz kuće..
Glavna sestra mi je rekla da ostanem kod kuće koliko god treba-HVALA JOJ DO NEBA!
Drugi dan Božića je završio u bolnici,dobio transfuzije,punktiran,tako da smo Novu 2006.g.ipak dočekali doma,zajedno.
Ipak,stanje se samo na tren popravilo, sve je teže disao,uz pomoć išao do wc-a,neprestano na kisiku...i razgovori,beskonačni razgovori i dan i noć..o svemu i svačemu..
2.1.2006.g  je bio vrlo loše,ponudila sam mu odlazak u bolnicu,ali kako je bio vezan za dom,bila sam obazriva..željela sam da odluči i da to bude njegova volja.Kod kuće smo imali svu potrebnu opremu...

Tada nam je u posjetu,na moj poziv, došao pok.dr.Z.Perušinović,jer je u njega jako vjerovao i tu je pala odluka da, ipak, ide u bolnicu..
Nakon dva sata patnje,jedan tren se okrenuo i samo rekao:
-Mama jako te volim!
-I ja tebe,sine..!
I otišao..nakon 24 godine  života.
Taj naš oproštaj mi daje mir!

Da me sad vidi kako plačem,dok ovo pišem,zvao bi moju prijateljicu i molio da me smiri,jer nije podnosio moje suze.
Zbog toga sam se silno trudila sve godine njegovog liječenja da ih ne vidi.

Život je neobično i nepredvidivo putovanje.
Ponekad mi se omakne pitanje:-Zašto?Zašto baš mi,zašto moj sin?
Ali,samo ponekad..
******************************

Do viđenja, dragi moj, do viđenja.

Ljubav nam mili u grudima spava.

Ništa ovaj rastanak ne mijenja,

Možda novi susret obećava.

Do viđenja, mili moj, doviđenja

neka ti tuga obrve ne svije.

Umirati nije ništa nova

niti živjeti baš ništa novije.

 Jesenjin

2011....

 

 

Puno puta sam vas rastužila...
ponekad rasplakala..
možda i naljutila..
nadam se,ponekad i razveselila..
Samo da znate da to planiram i u sljedećoj godini!!

Sa svojim jednim srcem, dva oka, pet litara krvi i 206 kostiju želim vam sve najbolje u Novoj godini!!!

BOŽIĆ JE..

DOBITAK..HM!?

Već par dana imam stalno društvo,svoju najdražu prijateljicu,petogodišnju Ivanu.

Sa njom nikad nije dosadno,a usput se potkrade i veliki broj događaja,pa se često rasplačem..najviše od smijeha.
Danas je bio lijep,sunčan, zimski dan,pa smo krenule zajedno u trgovinu po neke kućne potrepštine.

Prije toga izvadi ona iz džepa neku lovu i daje meni.

Nisam  htjela uzeti,to su joj roditelji dali za džeparac,pa smo se dogovorile da će si kupiti neki slatkiš.
Kad smo došle do cilja,nastale su muke što kupiti za 50 kn!?Ponuda velika,a love malo...i tako malo pomalo,na kraju se dogovor sveo na jednog malog konjića iz crtića od 15kn.

Kad je trebala izvaditi lovu,od nje ni traga ni glasa..pomislila sam da je to,ipak,ostalo doma,pa se nisam brinula.

Krenule smo kući,i usput,trčkarajući za njom i smijući se njenim upadicama,potepem se o neku vrećicu.Nije daleko odletjela,jer je nešto mekano bilo u njoj....sagnem se da pogledam,kad u njoj dvije štrikane kape,nove novcijate!

Kako smo na ulici bile samo nas dvije i nekih desetak metara ispred nas jedna gospođa,koja se očito vraćala sa pijace,zovnem tu gospođu,misleći da je to njeno.

Žena je  negirala,pa smo mi  posvojile nađeno:jedna siva,manja,i jedna crna, veća kapa...

Prvi puta da sam našla nešto,nije bogzna što,ali nađeno..hej?!
Meni za badava...pa skoro nevjerovatno!!

I bilo je...

Šta mislite,jesmo li našle lovu kod kuće?? 

DJECA..

Jeste li ikada primijetili kako je glas djeteta oko 200 puta glasniji od glasa odrasle osobe?!! 

Jednog se dana otac vratio s puta i našao svoje dvoje djece kako spavaju u krevetu s mamom.

Tu noć spavao je na kauču, a ujutro nakon što su se izljubili rekao je svojoj djeci:

-Ako baš želite, spavajte s mamom dok je tata na putu, ali kad znate da će se te noći tata vratiti kući,molim vas spavajte u svojim krevetima... 

Kad se idući put vratio s puta, supruga ga je s djecom dočekala na aerodromu.

Dok su čekali prtljagu među gomilom ljudi, jedno od djece reče:

-Imamo lijepe novosti...

Dok si bio na putu nitko nije spavao s mamom...

NOĆNA SMJENA...

Prvo:isprika jer sam stavila post,ali sam ga izbrisala,jer je slika bila slabo i vidljiva i čitljiva.
Ali nisam mogla izbrisati informacije o postu,koje vam je google poslao…shit!!
Nema veze…
Drugo:bein odgovor na predhodni post je točan.Tu meksičku tikvicu sam dobila od kolegice,prvi puta sam ju vidjela i probala…super!

A sad o svakodnevici.

Noćas,u pauzi posla,kolegice i ja smo komentirale o produljenju radnog staža ženama.

Dotakle smo se svoje struke.

Zamislite da se za vas skrbi medicinska sestra od 65g..!Osobno si to ne bih poželjela,a niti vama!!

Uz to,nadodala sam,da kako li će tek biti mlađim kolegicama raditi sa starim babcima,teško prilagodljivim promjenama,slabog vida,sluha,zadrte…hahahhaaha!

Sve to ne mora doslovno biti tako,ali vrijeme ipak donosi neminovne promjene svakome od nas…
Pokušala sam zamisliti sebe,pa sam kolegici,s kojom trenutno radim,rekla da neznam šta će samnom!?
Nasmijala se i rekla:
-Ne brini,lako meni s tobom…Čim dođeš na posao,promjenit' ću ti pelene,oprati zubalo,dati terapiju za tlak..!!
-A 'oćeš li mi zapaliti cigaretu!?

-Naravno,samo moram dežurati da se ne zapališ…!!Hahahahahaha!!

A kako kronično imam problema sa probavom,druga kolegica nadoda:

-Ma,neće njoj trebati tablete za tlak,već čepići za stolicu..!

Neznam kako će druge,ali noćas sam saznala da sam zbrinuta,meni je budućnost osigurana!!

Znate,nikada nisam na pravi način zahvalila svojim kolegicama na suradnji,toleranaciji,razumijevanju…na svakom osmijehu,koji su mi izmamile, kad mi se plakalo,kad sam imala osjećaj da bih urlala od bola..!

Hvala im što su šutjele samnom,kad mi se nije pričalo…

One su dokaz da je veličina čovjeka u tome da razumije!

KVIZ

Nagradno pitanje:
Šta je ovo na slici?
A nagrada onom,tko otkrije, jest da ode,kupi,pripravi sebi za jelo i proba...stvarno doooobro!!

ŽIVOT JE TO...

Kakav vikend..ovih dana smo svi bili okupirani grobljem,posjetama svojim najmilijima,nošenjem cvijeća i svijeća,sve za "dobrobit"pokojnika.
Neki od vas su mogli vidjeti na mom profilu na FB, kako je to bilo u Slavonskom Brodu.

Uz cestu prema groblju postavljeni štandovi sa balonima,šećerlemom,igračkama,halvom...svega kao na vašaru!

Da su bili tamburaši,dojam bi bio potpun!

Samo se pitam zašto ih nije bilo!?
Pa neki od pokojnika su, sigurno, voljeli dobro zaigrati i zapjevati,malo pociknuti,pa za njihovu dušu...
Vraćajući se iz noćne smjene,imala sam priliku vidjeti nekoliko aranžmana za groblje,sve veći od većeg.
Jedan je bio toliko veliki,da mislim da je duži i od najveće grobnice.
Na moj upit šta je to,jel' do za Ginisa,odgovor je bio:
-To su TAKMIČARSKI aranžmani!

Parada kiča..
*************************************************************************
Ipak,mi smo još živi,zar ne!?


Kada počinje život ?

1) Prema rimskom pravu život počinje rođenjem...

2) Prema katoličkoj crkvi život počinje začećem...

Ustvari, život počinje kad se djeca odsele, a kućni
ljubimci uginu...

ČEKAJUĆI VLAK..

Predstavljam vam svog novog poznanika.

Pravio mi je jutros društvo,dok sam čekala vlak iz metropole...

Odmjeravao on mene,pa ja njega,pa opet on mene...i tako nekoliko puta.

Onda ja korak bliže,pa klik!

On ni da mrdne,osim što me malčice odmjeri okom.

Izbrojim do deset,pa opet jedan korak i klik...i čudo jedno,samo je otresao glavom,čini mi se da je rekao:

-Ne smetaj!

Odvažila sam se na dva koraka bliže, klik je bio samo jedan,ali on je mudro zavukao glavu u perje,dajući do znanja da se neda omesti,jer konačno želi uživati u sunčanom jutru.

Onda sam i ja odlučila da ću ga ignorirati,pa smo tako jedno kraj drugog stajali desetak minuta,sve dok se razglas nije oglasio i najavio dolazak vlaka.

Pogledala sam ga,mahnula mu,zahvalila na šutnji...on je samo odgegao pola metra dalje...

Vjerovatno čeka neki drugi vlak...i neko bolje društvo.

PREPORUKA

Ovih dana me boli glava i to jako..zbog mnogo stvari!A tako bih rado da mogu reći da me boli k...olac,ali..

Pozabijani su mi čavli na sve strane moje stvarnosti.
Neki su toliko dugo,ali ih ni hrđa nije izjela,toliko su jaki..

Vratio se Sin Razmetni,kao Spasitelj,valjda  misli da to i jest.

Taj korak je pravi dokaz da je na ovom svijetu sve relativno,samo ljudska glupost jest apsolutna!

Zbog tih i takvih ljudi,plaćamo ceh u svim sferama života,a najviše ponižavamo sebe inerntno prelazeći preko svega što nam čine.

Znamo li da je demokracija vladavina naroda?

Pa jesmo li mi narod!?

Mene su roditelji učili da prije i poslije jela treba prati ruke,ali imamo li šta za jesti!?

Ako sad i imamo,uskoro neće biti.

Uz to,stalno kolaju priče kako smo pokradeni, a imena lopova se ne znaju.Tu i tamo bude neki,koji je pridržavao ljestve,tek radi dojma i političkog mira.

Ako to "institucije,koje rade svoj posao" ne mogu,ja imam prijedlog-KRENIMO U LOV NA MUHE,ŠTO VIŠE TO BOLJE!

Negdje sam pročitala da su one najbolji obavještajci-ODMAH OTKRIJU,ČIM NEŠTO ZASMRDI!!