14.2.2006-14.2.2011.g.

5 godina..
Prvih 5!!!
Svašta sam pisala do sada..
Šta li ću tek pisati,kad porastem...???
Želim da vam svaki dan, vama netko drag, kaže da vas voli.
Ali, potrudite se i sami to što češće reći...
VOLIM VAS SVE SKUPA!

OTKRIĆE

Ova priča će biti o tome kako se može zaraditi plaća a da ne moraš nužno znati raditi posao,za koji si plaćen.

Naime,u dijelu odjela,gdje radim,već par godina nema tople vode!

Preuređivala se bolnička kuhinja,neko zavrnuo ventile,i više niko nezna ni gdje su,ni koji su,a niti kako se odvrću..ili nešto deveto,neznam ni ja!

Nakon naših silnih intervencija ,ovih dana se krenulo u otkrivanje "kvara".
Ali, kako stvari trenutno stoje,nema tu pomoći,osim ako ne pozovu vidovitog Milana,a mislim-jedino im on može  pomoći!
Jedna od njihovih metoda, vjerovali ili ne, jest da se pusti da curi voda iz svih pipa,koje u tom dijelu postoje!
Tako je počelo prije 4 dana..
Curila voda,curila..ja slušala,slušala,pa mi do*izdilo i i zavrnula pipe!
Danas postupak isti,s tim da nisam mogla unatoč silnom trudu,zavrnuti pipu,jer je majstor bio ljut zbog mog prethodnog postupka zavrtanja,pa je skinuo kapicu,kojom se zatvara.
Obavijestila sam svoju šeficu,šefa...ali majstor je majstor i tu nema boga!Kad majstor veli da je to tako,onda je to tako-amen!
Ipak,pokušavala sam  ga preveslati,makar platila glavom,jer to su silni kubici vode,koju svi plaćamo.
Silno sam se trudila zavrnuti šaraf,koji je virio,ali nije mi baš išlo.Pomislila sam da ću sutra,kad krenem u noćnu,ponijeti kombinirke i zatvoriti vodu,pa nek' puca!
Kad sam krenula kući,sjetim se da kolegicama nisam ni riječ o tome rekla,pa sam se vratila.

Jedna kolegica izađe samnom da vidi,i dok smo pričale o tome,ona otkine komad papira za brisanje ruku,uhvati taj šaraf  i ..klik-ne curi više...
A ja se toliko patila 12h!
Prst mi se ogulio od pokušaja zavrtanja..ah,ah!!

Savjet:-Uvijek sa sobom nosite rolnu,ili bar komad papira za brisanje ruku,to je novi univerzalni alat za kućne popravke!! 

GLUPOSTI

Najprije,hvala vam svima na podršci..
Hvala iz srca..veliko i neizmjerno hvala.
Na ovaj ili onaj način,život se nastavlja.
**********************************
Danas me nazvala mama od moje Male prijateljice i najavila dolazak nakon kontrole kod liječnika.
Desetak minuta nakon poziva,čujem kako je neko dva-tri puta lupio o ulazna vrata.
Kako je naše druženje uvijek vezano za neke šale i međusobne smicalice,tako sam i ja ovaj puta reagirala.
Došla sam do vrata i,želeći ju nasmijati,počela sam vikati:
-Ljudiiii!
-Upomoć!
-Lopovi!
-Zovite miliciju!!
Otvaram vrata istovremeno..
S druge strane tišina... samo je stajala sa partvišom gospođa,koja čisti stubište..
Gledala me u čudu..
Vidjevši njen pogled,nisam se mogla zaustaviti od smijeha,iako sam se silno trudila da objasnim..
Mada,iskreno,neznam bih li i ja povjerovala,da sam čula takav glas,kakav je moj..
Možda je promijenila mišljenje,kad je nakon dvije minute čula moje ime iz prizemlja.
Bila je to moja Mala prijateljica.
Da je došla samo pet minuta prije,ne bi bilo ove priče..

Iskreno,ako i nije,nije me briga... ali neću joj to reći..

29.12.1981.g.-2.1.2006g

MOM SINU... 
NAKON 5 GODINA

Sve ove godine,od kada pišem blog,u ovo vrijeme razmišljam o jednoj te istoj temi,o kojoj nisam mogla do sada pisati...
Vrijeme je to kada svi slave,a ja bih najradije urlikala...i urličem,ali sama sa sobom.
Ne želim ljude ometati svojim bolima, njima nije do toga,a uostalom,svatko ima nešto svoje.
Tako vam se ja uvučem u svoju jazbinu,kopam po sjećanjima.
Nekada zbog njih plačem,nekada se smijem,a bude i trenutaka kada ne osjećam ama baš ništa,ali osjećam tegobu zbog toga.
Najlakše mi je samoj,sve drugo mi je napor i to napor u pravom smislu,skoro fizički.
Najteže mi je kad me ljudi slučajno vide i onda pitaju šta mi je!?
Da se ljutim?!
Iskreno,naljuti me to pitanje,ali šta da radim...odgovorim samo:
-Ništa!Sve ok!
 Onda zaključe da mi je teško samoj...
Ali ja se ne osjećam ni da sam sama, ni osamljena...
Samo mi je oduzet moj san,moj životni cilj,moja nada..
Zapravo,živim životom smrtnika...na ćupriji dobiješ,na mostu izgubiš.
Ono što me održava,daje mi snagu da koračam,jest svaki trenutak proveden zajedno,posebno zadnji..

Naime,pred Božić 2005.g.stanje mog sina se toliko pogoršalo,da sam shvatila da dolazi brzo kraj.
Onaj tren kad sam ga vidjela da od sobe do kupaonice,a to je metar i pol,leluja dok hoda i brzo se hvata za zid,shvatila sam da se više ne mogu ni tren maknuti iz kuće..
Glavna sestra mi je rekla da ostanem kod kuće koliko god treba-HVALA JOJ DO NEBA!
Drugi dan Božića je završio u bolnici,dobio transfuzije,punktiran,tako da smo Novu 2006.g.ipak dočekali doma,zajedno.
Ipak,stanje se samo na tren popravilo, sve je teže disao,uz pomoć išao do wc-a,neprestano na kisiku...i razgovori,beskonačni razgovori i dan i noć..o svemu i svačemu..
2.1.2006.g  je bio vrlo loše,ponudila sam mu odlazak u bolnicu,ali kako je bio vezan za dom,bila sam obazriva..željela sam da odluči i da to bude njegova volja.Kod kuće smo imali svu potrebnu opremu...

Tada nam je u posjetu,na moj poziv, došao pok.dr.Z.Perušinović,jer je u njega jako vjerovao i tu je pala odluka da, ipak, ide u bolnicu..
Nakon dva sata patnje,jedan tren se okrenuo i samo rekao:
-Mama jako te volim!
-I ja tebe,sine..!
I otišao..nakon 24 godine  života.
Taj naš oproštaj mi daje mir!

Da me sad vidi kako plačem,dok ovo pišem,zvao bi moju prijateljicu i molio da me smiri,jer nije podnosio moje suze.
Zbog toga sam se silno trudila sve godine njegovog liječenja da ih ne vidi.

Život je neobično i nepredvidivo putovanje.
Ponekad mi se omakne pitanje:-Zašto?Zašto baš mi,zašto moj sin?
Ali,samo ponekad..
******************************

Do viđenja, dragi moj, do viđenja.

Ljubav nam mili u grudima spava.

Ništa ovaj rastanak ne mijenja,

Možda novi susret obećava.

Do viđenja, mili moj, doviđenja

neka ti tuga obrve ne svije.

Umirati nije ništa nova

niti živjeti baš ništa novije.

 Jesenjin

2011....

 

 

Puno puta sam vas rastužila...
ponekad rasplakala..
možda i naljutila..
nadam se,ponekad i razveselila..
Samo da znate da to planiram i u sljedećoj godini!!

Sa svojim jednim srcem, dva oka, pet litara krvi i 206 kostiju želim vam sve najbolje u Novoj godini!!!

BOŽIĆ JE..

DOBITAK..HM!?

Već par dana imam stalno društvo,svoju najdražu prijateljicu,petogodišnju Ivanu.

Sa njom nikad nije dosadno,a usput se potkrade i veliki broj događaja,pa se često rasplačem..najviše od smijeha.
Danas je bio lijep,sunčan, zimski dan,pa smo krenule zajedno u trgovinu po neke kućne potrepštine.

Prije toga izvadi ona iz džepa neku lovu i daje meni.

Nisam  htjela uzeti,to su joj roditelji dali za džeparac,pa smo se dogovorile da će si kupiti neki slatkiš.
Kad smo došle do cilja,nastale su muke što kupiti za 50 kn!?Ponuda velika,a love malo...i tako malo pomalo,na kraju se dogovor sveo na jednog malog konjića iz crtića od 15kn.

Kad je trebala izvaditi lovu,od nje ni traga ni glasa..pomislila sam da je to,ipak,ostalo doma,pa se nisam brinula.

Krenule smo kući,i usput,trčkarajući za njom i smijući se njenim upadicama,potepem se o neku vrećicu.Nije daleko odletjela,jer je nešto mekano bilo u njoj....sagnem se da pogledam,kad u njoj dvije štrikane kape,nove novcijate!

Kako smo na ulici bile samo nas dvije i nekih desetak metara ispred nas jedna gospođa,koja se očito vraćala sa pijace,zovnem tu gospođu,misleći da je to njeno.

Žena je  negirala,pa smo mi  posvojile nađeno:jedna siva,manja,i jedna crna, veća kapa...

Prvi puta da sam našla nešto,nije bogzna što,ali nađeno..hej?!
Meni za badava...pa skoro nevjerovatno!!

I bilo je...

Šta mislite,jesmo li našle lovu kod kuće?? 

DJECA..

Jeste li ikada primijetili kako je glas djeteta oko 200 puta glasniji od glasa odrasle osobe?!! 

Jednog se dana otac vratio s puta i našao svoje dvoje djece kako spavaju u krevetu s mamom.

Tu noć spavao je na kauču, a ujutro nakon što su se izljubili rekao je svojoj djeci:

-Ako baš želite, spavajte s mamom dok je tata na putu, ali kad znate da će se te noći tata vratiti kući,molim vas spavajte u svojim krevetima... 

Kad se idući put vratio s puta, supruga ga je s djecom dočekala na aerodromu.

Dok su čekali prtljagu među gomilom ljudi, jedno od djece reče:

-Imamo lijepe novosti...

Dok si bio na putu nitko nije spavao s mamom...

NOĆNA SMJENA...

Prvo:isprika jer sam stavila post,ali sam ga izbrisala,jer je slika bila slabo i vidljiva i čitljiva.
Ali nisam mogla izbrisati informacije o postu,koje vam je google poslao…shit!!
Nema veze…
Drugo:bein odgovor na predhodni post je točan.Tu meksičku tikvicu sam dobila od kolegice,prvi puta sam ju vidjela i probala…super!

A sad o svakodnevici.

Noćas,u pauzi posla,kolegice i ja smo komentirale o produljenju radnog staža ženama.

Dotakle smo se svoje struke.

Zamislite da se za vas skrbi medicinska sestra od 65g..!Osobno si to ne bih poželjela,a niti vama!!

Uz to,nadodala sam,da kako li će tek biti mlađim kolegicama raditi sa starim babcima,teško prilagodljivim promjenama,slabog vida,sluha,zadrte…hahahhaaha!

Sve to ne mora doslovno biti tako,ali vrijeme ipak donosi neminovne promjene svakome od nas…
Pokušala sam zamisliti sebe,pa sam kolegici,s kojom trenutno radim,rekla da neznam šta će samnom!?
Nasmijala se i rekla:
-Ne brini,lako meni s tobom…Čim dođeš na posao,promjenit' ću ti pelene,oprati zubalo,dati terapiju za tlak..!!
-A 'oćeš li mi zapaliti cigaretu!?

-Naravno,samo moram dežurati da se ne zapališ…!!Hahahahahaha!!

A kako kronično imam problema sa probavom,druga kolegica nadoda:

-Ma,neće njoj trebati tablete za tlak,već čepići za stolicu..!

Neznam kako će druge,ali noćas sam saznala da sam zbrinuta,meni je budućnost osigurana!!

Znate,nikada nisam na pravi način zahvalila svojim kolegicama na suradnji,toleranaciji,razumijevanju…na svakom osmijehu,koji su mi izmamile, kad mi se plakalo,kad sam imala osjećaj da bih urlala od bola..!

Hvala im što su šutjele samnom,kad mi se nije pričalo…

One su dokaz da je veličina čovjeka u tome da razumije!

KVIZ

Nagradno pitanje:
Šta je ovo na slici?
A nagrada onom,tko otkrije, jest da ode,kupi,pripravi sebi za jelo i proba...stvarno doooobro!!

ŽIVOT JE TO...

Kakav vikend..ovih dana smo svi bili okupirani grobljem,posjetama svojim najmilijima,nošenjem cvijeća i svijeća,sve za "dobrobit"pokojnika.
Neki od vas su mogli vidjeti na mom profilu na FB, kako je to bilo u Slavonskom Brodu.

Uz cestu prema groblju postavljeni štandovi sa balonima,šećerlemom,igračkama,halvom...svega kao na vašaru!

Da su bili tamburaši,dojam bi bio potpun!

Samo se pitam zašto ih nije bilo!?
Pa neki od pokojnika su, sigurno, voljeli dobro zaigrati i zapjevati,malo pociknuti,pa za njihovu dušu...
Vraćajući se iz noćne smjene,imala sam priliku vidjeti nekoliko aranžmana za groblje,sve veći od većeg.
Jedan je bio toliko veliki,da mislim da je duži i od najveće grobnice.
Na moj upit šta je to,jel' do za Ginisa,odgovor je bio:
-To su TAKMIČARSKI aranžmani!

Parada kiča..
*************************************************************************
Ipak,mi smo još živi,zar ne!?


Kada počinje život ?

1) Prema rimskom pravu život počinje rođenjem...

2) Prema katoličkoj crkvi život počinje začećem...

Ustvari, život počinje kad se djeca odsele, a kućni
ljubimci uginu...

ČEKAJUĆI VLAK..

Predstavljam vam svog novog poznanika.

Pravio mi je jutros društvo,dok sam čekala vlak iz metropole...

Odmjeravao on mene,pa ja njega,pa opet on mene...i tako nekoliko puta.

Onda ja korak bliže,pa klik!

On ni da mrdne,osim što me malčice odmjeri okom.

Izbrojim do deset,pa opet jedan korak i klik...i čudo jedno,samo je otresao glavom,čini mi se da je rekao:

-Ne smetaj!

Odvažila sam se na dva koraka bliže, klik je bio samo jedan,ali on je mudro zavukao glavu u perje,dajući do znanja da se neda omesti,jer konačno želi uživati u sunčanom jutru.

Onda sam i ja odlučila da ću ga ignorirati,pa smo tako jedno kraj drugog stajali desetak minuta,sve dok se razglas nije oglasio i najavio dolazak vlaka.

Pogledala sam ga,mahnula mu,zahvalila na šutnji...on je samo odgegao pola metra dalje...

Vjerovatno čeka neki drugi vlak...i neko bolje društvo.

PREPORUKA

Ovih dana me boli glava i to jako..zbog mnogo stvari!A tako bih rado da mogu reći da me boli k...olac,ali..

Pozabijani su mi čavli na sve strane moje stvarnosti.
Neki su toliko dugo,ali ih ni hrđa nije izjela,toliko su jaki..

Vratio se Sin Razmetni,kao Spasitelj,valjda  misli da to i jest.

Taj korak je pravi dokaz da je na ovom svijetu sve relativno,samo ljudska glupost jest apsolutna!

Zbog tih i takvih ljudi,plaćamo ceh u svim sferama života,a najviše ponižavamo sebe inerntno prelazeći preko svega što nam čine.

Znamo li da je demokracija vladavina naroda?

Pa jesmo li mi narod!?

Mene su roditelji učili da prije i poslije jela treba prati ruke,ali imamo li šta za jesti!?

Ako sad i imamo,uskoro neće biti.

Uz to,stalno kolaju priče kako smo pokradeni, a imena lopova se ne znaju.Tu i tamo bude neki,koji je pridržavao ljestve,tek radi dojma i političkog mira.

Ako to "institucije,koje rade svoj posao" ne mogu,ja imam prijedlog-KRENIMO U LOV NA MUHE,ŠTO VIŠE TO BOLJE!

Negdje sam pročitala da su one najbolji obavještajci-ODMAH OTKRIJU,ČIM NEŠTO ZASMRDI!!

KAD TE KRENE..

Današnja priča počinje od kraja,jer ako počnem od početka dana,bit će mi malo memorije dva Bloggera!!

Zamolim svog prijatelja da me odveze u BiH,da si kupim cigarete.

Malo kiši,ali nema veze,sjednemo na skuter i k'o oluja-za desetak minuta smo preko granice,a izbjegne se gužva.

Kupim što mi treba,ali prijatelj je htio još za sina kupiti neku čokoladicu,pa je nekih 5m vozio motor stazom i tu stao pred trgovinom.

Kupili mi svako svoje,izađemo van,kad pred nas policajac!

Visok, naočit,mlad,ali..zubi,mislim, nisu vidjeli zubara  još iz rodilišta,a ni tad!!

Kako moj prijatelj pozna svakog vraga,pomislim da ga,možda,Crnozubi treba za popravak kompa...

E, jesam naivna,to sam brzo shvatila.

Zatražio je dokumente ,pogledao...kad ono istekla zelena karta!!Nije istekla,već u brzini,prijatelj uzeo staru zelenu kartu,ali šta je-tu je!

-Pređite,molim vas,na parkiralište-veli Crnozubi.

A onda smo čuli svog "boga":

-50 maruna(maraka) za vožnju po trotoaru

-50 maruna za nevažeću zel.kartu

-50 maruna za parkiranje na tom istom trotoaru

-50 maruna za osiguranje...

..dalje nisam slušala..bilo je još toga.

Ponudimo kompromis-ne može,veli:

-Kolege su tu..!

Ali,pokrenuo je mon0log...i pitanja:

Jesam li ja mama ili "prijateljica..hm!?

Gdje radim,kolika je plaća,radi li ovaj,onaj..sve dok ga nisam prekinula i rekla:

-Čuj,aj' da se lijepo k'o ljudi dogovorimo..može 200kn za tebe,nama ostalo i svako na svoju stranu?!

Uzela vozačku,stavila 200kn..onda je on uzeo-200kn naravno..ali tu stvar nije gotova.

Izvadi kutiju cigareta "da popušimo"....

-Već sam popušila-pomislim ja..ali naglas izgovorim:

-Hvala,žurimo!

A moj prijatelj veli:

-Ma de,'ajd' popuši,ionako se akumulator od motora mora malo puniti..!

Eto kakve sam sreće-u pola sata popuših dvaput..!!

AUKCIJA

Molim samo jedan klik na ovu rečenicu..!

NASILNICI I PRAVO

Kad god pomislim da bih trebala pisati o poslu,koji radim,odustanem.Možda zbog pomanjkanja hrabrosti,možda zato što se osjećam usamljeno u svom načinu razmišljanja,a dijelom i zato jer biti medicinska sestra ne znači biti obično ljudsko biće-takva je percepcija ljudi.

Dakle,sestre moraju biti humane,orijentirane na ljudsku patnju,imati razumijevanja,znanja i sposobnosti za kvalitetno obavljanje posla i biti balans između liječnika i pacijenta.Tako bi svakako trebalo biti,ali samo kada bi realnost bila idealno posložena.

Ne smiju biti bolesne,razočarane,sa problemima u obitelji,tragedijama,njima ne smije biti problem plaćanje kredita,režija,školovanje djece,bolest djece...

...i to je samo dio svakodnevnog života,od kojeg nisu izuzete...

Medicinske sestre,koje to srcem jesu,taj posao rade iz ljubavi-sve drugo je iluzija.Bolnica je akumulator ljudske patnje,pa sestra tu stavlja sve ispred sebe same.

Bolesnici imaju svoja prava,i trebaju ih imati.

Ono što mene boli jest imaju li sestre prava!?

Neznam je li za povjerovati,ali NEMAJU IH!

Na papiru udruga,sindikata i komore,ima tako mnogo ispraznih stavki,koje ničemu ne koriste,a najmanje tome da zaštite ovu struku.Članarine su velike,neke su OBAVEZNE,poput komore,a služe samo zato da svakih 6 godina napišu licencu,bez koje medicinska sestra ne može obavljati svoj posao.

Ali,neću o tome...

Slijedi priča:

Na vrata jednog odjela pokucao je jedan gospodin,koji je zatražio pregled.Sestra ga je uputila na Hitan prijem,gdje se, inače, obavljaju pregledi pacijenata!

Dakle,nije ga odbila,nije mu prigovorila,samo ga je uputila na mjesto gdje se to radi!

Gospodin je bio nezadovoljan što ga se nije uslužilo onako kako je on to zamišljao,toliko da je prebio sestru i zaštitaru izbio zube!!

E sad,dok ovo pišem,već vidim upitnik iznad glave čitatelja...ma mora da mu je sestra nešto rekla..!!?Ne bi on to bez vraga,tek tako...!

Uvijek prvo ta sumnja!

Zašto!?

Jer je sestra prva,tu,na udaru!

A bi..!

Ima toga jako puno,ali kada se to događa,sestre i liječnici NISU službene osobe,pa ih se ni ne brani kao takve.Zato se takve stvari ne iznose u javnost,a zbog straha da će ostati bez posla,čak i sestre same šute i ne staju jedna uz drugu, niti ne podnose tužbe protiv nasilnih osoba.

Te tužbe bi morale biti privatne naravi,kao da ih je napao na cesti,a ne na radnom mjestu!

To se zove DEMOKRACIJA,pa je takva i vladavina prava!

Najbolje to oslikava jedan vic:

Pitali vjernici hodžu:
- Efendija, šta je to demokracija ?

Efendija se duboko zamisli i posle duže šutnje odgovara:

- To vam je kao kad se ja popnem na minaret i

odozgo vas imam pravo popišati,

a istovremeno imate i vi pravo da popišate mene!

ROĐENDANSKI POKLON

Kako je  mom prijatelju iz BbR-a ,BOLJUNU,danas rođendan,jako sam razmišljala što da mu poklonim.

Dileme su bile velike.

Cvijeće?!

Ma ne...već smo jednom to poklonili,nema smisla ponavljati.

Premijer je već natočio piće,uslikao ga sa ženskim pusama,poželio sve što bih i ja poželjela dragom prijatelju.

Aribica i Bakica su mi isto oduzele dio...a šta ćeš,sve to ide u životni staž!!

A onda mi sine -pa naš pjesnik živi u Istri,nije baš često u prilici prizalogajiti original slavonsku kobasicu,uz malo slaninice,sitno i tanko narezane,pa još koja šnitica kulena..ma prste da poližeš!Ako se nađe i malo divenice i krvavice,uz domaći kruh,to daje snagu za veću efikasnost u poslu,ali i pjesničko nadahnuće raste!

U to ime mu ostavljam ovaj paket Prve pomoći(šta ti je profesionalna deformacija!?),da ima uz sebe,dok se vozi Istarskim puteljcima,raznoseći poštu ili dok zapisuje stihove pjesama...!!

SRETAN ROĐENDAN, DRAGANE!

TRAŽI I DAT' ĆE TI SE..

20.7.1969 godine ...

Komandant svemirske letjelice Apollo 11, Neil Armstrong, bio je prvi čovjek koji je spustio nogu na Mjesec. 

Nakon toga izgovorio je čuvene riječi: 

"Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo". 

Ove riječi čuli su milijuni ljudi na Zemlji. 

Prije nego će isključiti aparat za komunikaciju za Zemljom, Armstrong je dodao jednu enigmatičnu rečenicu:

"Sretno, gospodine Gorsky!"

Mnoge osobe, koje su tada radile u NASA-i pomislile su da se radi o nekom Sovjetskom rivalu.

Nakon što su pregledali sve liste kosmonauta, ustanovili su da nikakav Gorsky nije naveden u njima.

Svaki put od tada, kada bi se Armstrong pojavio pred novinarima, oni su mu postavljali pitanje da im razjasni značenje te rečenice.

Svaki put, on bi se samo nasmijao. 

5.7.1995. u Tampa Bayu, Florida, jedan je novinar ponovo postavio to pitanje, staro tada 26 godina.
Ovaj put Armstrong je odlucio da napokon odgovori.

Gospodin Gorsky bio je već dugi niz godina mrtav, te je astronaut pomislio da je došlo vrijeme da razjasni ovu misterioznu rečenicu.

Daleke 1938. Neil je bio dječak i igrao je bejzbol sa svojim prijateljem.
Lopta je odletjela u susjedno dvorište, gdje su stanovali gospodin i gospodja Gorsky.
Neil je otišao po loptu, i dok ju je uzimao, začuo je kako gospodja Gorsky urla
svome mužu:
"Da ti popušim?!? Ti bi da ti ja popušim, jeli?!? E, pa hoću, ali kad
ovaj klinac u dvorištu bude hodao po Mjesecu..."

********************************************************************************

Ovo sam dobila mailom..nisam mogla izdržati..hehehehehe!!

Gandhi je davno rekao:-AKO NE ZATRAŽIŠ,NEĆEŠ DOBITI...

IN MEMORIAM

Ne volim politiku,

ne volim političare,

i to nijedne fele..

nema ih ni simpatičnih,ni lijepih...

osim u vlastitoj samodopadnosti ,samoljubivosti, i narcisoidnosti!!

Živio Nik Titanik!!

SKRB

Ovih dana su me okupirali svakojaki problemi, a nikako da dođe na red nešto,što mislim da zaslužuje svaku pohvalu!!

Potaknuta pričom naše bakice Lomic odlučila sam pokazati da se društvo,ipak,može pravilno organizirati na zadovoljstvo i ponos svih!!

Stari i nemoćni ne moraju ostati prepušteni sami sebi, ne zbog toga što obitelj ne bi brinula o njima,mada ima i toga,već zbog nemogućnosti kretanja,a time i druženja sa drugima.

S ponosom ističem da je ovaj dnevni boravak organiziran u mojoj mjesnoj zajednici,i mada još nisam stigla uvjeriti se u posjećenost,nadam se da su ljudi, ipak, prihvatili da se njihov život ne mora svoditi na četiri zida doma.

Iskreno,čestitam organizatorima na trudu i ideji,svakako je na ponos i dobrobit građana Broda!!